Kritike rada i odluka Ustavnog suda se u Hrvatskoj u pravilu svode na optužbe za dnevnopolitičku instrumentalizaciju ili na preispitivanje moralnog integriteta sudaca. Pritom se zanemaruju povijesni kontekst nastanka i politički sadržaj samog ustava koji jasnu ukazuju na sistemsku funkciju Ustavnog suda u zaštiti kapitalističkih društvenih odnosa.
U posljednjih mjesec dana, pored postojanog medijskog pimplanja anketnom popularnošću glavnih stranaka, Ustavni sud prometnuo se u jednog od najprpošnijih dionika političke dinamike u Hrvatskoj. Nekoliko svježih odluka te institucije u javnoj je sferi izazvalo poprilično komešanje zbog tobožnje “kontroverznosti”. Krajem ožujka ukinuta je odluka Vrhovnog suda o duljini pritvora za Branimira Glavaša kojem se sudilo zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Nakon toga neustavnim je proglašeno referendumsko pitanje o zabrani outsourcinga u javnim službama.
Slijedi ukidanje pritvora za zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića kojem se sudi za niz kaznenih djela povrede službene dužnosti (skraćeno, za korupciju) te se ukida i rješenje o prisilnoj naplati jamčevine u tom slučaju koja je iznosila 15 milijuna kuna. Finalno, neustavnim se proglašava referendumsko pitanje inicijative “Ne damo naše autoceste” koja je promjenom Zakona o cestama htjela spriječiti privatizaciju glavnih cestovnih resursa, odnosno monetizaciju javnog duga u slučaju državnih poduzeća Hrvatske autoceste d.o.o. i Autocesta Rijeka – Zagreb d.d.
Kao i u sličnim slučajevima binarne analitike, dio je javnosti takva rješenja “nepogrešivo” prepoznao kao tihi, etapni državni udar od strane konzervativnog Ustavnog suda, odnosno neku vrstu pripreme terena za sve izvjesnije HDZ-ovo preuzimanje vlasti na skorim parlamentarnim izborima. Najpregnantniju stilizaciju takvog sentimenta iznijela je potpredsjednica Vlade Milanka Opačić povodom lanjskog interveniranja Ustavnog suda u proceduru donošenja Obiteljskog zakona: “Ustavni sud se pozicionirao onoga trenutka kada je Vlada Zorana Milanovića došla na vlast!”
Već i elementarni pregled odluka koje su javno dostupne na službenim internetskim stranicama Ustavnog suda jasno ukazuje na promašenost takve procjene. Štoviše, neke od gornjih odluka, koje su iz perspektive zaštite javnog interesa najspornije, legalno su čvrsta i politički dosljedna potvrda Vladinih stavova i mjera. Da bi se uloga Ustavnog suda, generalno, ali i u aktualnoj hrvatskoj političkoj situaciji sistemskije razmotrila, nužno je prevazići optiku politikantskog prepucavanja koju tako živopisno utjelovljuje potpredsjednica Vlade.
“Četvrta grana vlasti”
U uobičajenom tijeku stvari odluke vlasti, kojima se određene grupacije stanovništva obespravljuju ili privilegiraju, regularno izazivaju burne reakcije, kako javnosti tako i zainteresiranih stranaka. U takvim situacijama nerijetko očajnički krik obespravljenih proizvede svojevrsni spoznajni pomak koji situaciju plastičnije oslika od niza osvrta “uglednih analitičara”. Takav slučaj imamo i sa svježim prosvjedom udruge Blokirani prilikom kojeg je svoju frustraciju najvišim državnim institucijama izrazio i njihov medijski koordinator Ante Gugo: “Kada odvjetnik Marijan Hanžeković, poznat kao kralj ovrha, Ustavnom sudu uputi podnesak zbog 15 milijuna kuna jamčevine gradonačelniku Milanu Bandiću za obranu sa slobode, to se riješi u roku od 15 dana. Zašto je 320.000 građana manje važno od nečijih 15 milijuna kuna i zašto se njihov interes ne može zaštititi ni u 320 dana, upitao je Gugo koji smatra da je to velika sramota za Ustavni sud.”
Iako zaključno ukrašen gnjevnim ornamentom u formi moralnog prokazivanja prakse Ustavnog suda, ovaj kratki komentar uz tehničko pitanje radnog rasporeda otvara i krucijalno političko pitanje – ono o sistemskom položaju institucije Ustavnog suda. Praksa tepanja tom tijelu kao “četvrtoj grani vlasti” u republikanskim državnim uređenjima utemeljenim na trodiobi vlasti,1 koja je tobože iznad parafernalija političke svakodnevice, čvrsto se uvriježila u javnom diskursu ali i u pravnoj nauci te sudskoj praksi. Iz toga i proizlaze česti vapaji prema toj instituciji kao jamcu političke stabilnosti čija snaga proistječe i iz moralnog integriteta njezinih članova.2 Međutim, ono što se često previđa politički je značaj Ustavnog suda.
U stručnim raspravama oko statusa ustavne preambule – narativnog uvodnog dijela koji izlaže povijesni kontekst donošenja dokumenta – interpretativni frontovi formiraju se oko pitanja radi li se u tom slučaju o simboličkom, deklarativnom segmentu ustava ili dijelu s jednakovrijednom normativnom snagom. Jedan od ključnih argumenata u prilog potonjem tumačenju naglašavanje je političke naravi samog ustava, pri čemu se tvrdi da je bez razumijevanja povijesnog, pa time i političkog, konteksta u kojem je Ustav nastao teško razumjeti i smisao samih normativnih odredbi.
Ako bi sama političnost odredbi bila sporna, to bi, smatraju autori, diskreditiralo i normativni dio ustava jer je i on nedjeljiv od konteksta svog nastanka. Iz toga proizlazi da je politička dimenzija inherentni moment tog dokumenta, a ne neželjena sjena na inače besprijekornom i ahistorijskom pravnom ishodištu države. Drugim riječima, ustav predstavlja konstitutivni dokument države kao političke (a ne samo pravne) zajednice i postavlja temeljne smjernice državne organizacije i funkcioniranja. Zbog svoje načelne naravi i nužno jezgrovite stilizacije vrlo često se njegove odredbe dopunjuju i napomenom kako određeno pitanje detaljnije definira zakon.
Koje temelje štiti Ustav?
Status i djelokrug Ustavnog suda propisuje već i sam Ustav (čl. 122.-127.) ali konkretnije i Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Tako, između ostalog, čl. 125 Ustava propisuje da Ustavni sud “odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom; odlučuje o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom te odlučuje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela (…).” Na istom tragu, članak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH propisuje da “Ustavni sud jamči poštivanje i primjenu Ustava Republike Hrvatske i svoje djelovanje temelji na odredbama Ustava Republike Hrvatske i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.”
Budući da članak 49. Ustava određuje da su “poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske”, dosljednom primjenom gornjih načela, zaključujemo kako iz normi dva ključna dokumenta proizlazi da je zadatak Ustavnog suda štititi poduzetničke i tržišne slobode, a ne npr. javni interes.3 Ovakvom rezoniranju opravdano bi se moglo prigovoriti da iz apstraktnih načelnih odredbi izvodi ne posve utemeljene zaključke koji se tiču konkretne sudske prakse. Međutim, problem na koji ovakvo zaključivanje legitimno ukazuje nadilazi domenu pravne hermeneutike i predstavlja eminentno političko pitanje.
Ralf Dahrendorf, njemačko-britanski politolog, najpoznatiji po koncipiranju liberalno intonirane teorije klasnog konflikta, u osvit “kraja povijesti”, 1990., piše svoje djelo Reflections on the Revolution in Europe: In a letter intended to have been sent to a gentleman in Warsaw. Dahrendorf s optimizmom gleda na uspostavljanje novih konstitucionalnih demokracija diljem istočne Europe, tj. na području bivših socijalističkih zemalja i naglašava kako uloga novih demokratskih ustava prvenstveno leži u uspostavljanju osnovnih državotvornih vrijednosti, temeljnih ljudskih prava, vladavine prava i podjele vlasti. Primarni zadatak u konsolidaciji državnog uređenja stvaranje je uvjeta za tržišnu ekonomiju koja će zajamčiti slobodno tržišno nadmetanje privrednih subjekata, a tek nakon toga dolazi formiranje civilnog društva kao neke vrste korektivne instance političkog poretka.
Ustav kao društveni iskaz
Ono što je važno pritom imati na umu je činjenica da se ustavi nikad, a pogotovo ne u periodu tako radikalnih historijskih mijena, ne događaju u zrakopraznom prostoru. Oni su uvijek iskaz neke prethodne političke dinamike i beziznimno dijelom služe i kao jamac sprečavanja povratka prethodnog stanja – među ostalim i društvenog vlasništva. U hrvatskom kontekstu tekst Ustava možemo utoliko čitati i kao politički iskaz kapitalističke restauracije. Odnosno kao set normi koji osim proceduralnog funkcioniranja političke zajednice supstancijalno regulira uspostavljanje i održavanje kapitalističkih odnosa.
U takvoj konstelaciji uloga Ustavnog suda, koju reguliraju najviši normativni dokumenti, i jest štititi političku dimenziju države kao sistema. Drugim riječima i konkretnije, jamčiti što je moguće tečnije funkcioniranje kapitalističkih odnosa. Ako se ne odvažimo na političko problematiziranje ishodišnog društvenog antagonizma i njegovih protagonista u kapitalističkim uvjetima, preostaje nam tek moralističko zdvajanje nad ovom ili onom odlukom kao zadnja instanca kritike.
Izjavu Mijata Stanića povodom odluke Ustavnog suda kojom se referendumsko pitanje inicijative “Ne damo naše autoceste” proglašava neustavnim: “iz ove odluke razvidno je da je Ustavni sud instrument u rukama vladajućih struktura”, nužno je zato korigirati. Ova odluka ni po čemu nije prijelomna niti ekskluzivna, ona samo ukazuje na ispravno shvaćanje Ustavnog suda o vlastitoj funkciji i sistemskoj ulozi u ponovnom uspostavljanju kapitalističkih društvenih odnosa.
- U Hrvatskoj to propisuje i Ustav, čl. 4. [↩]
- Etički apsolutno opravdano, moralističko prokazivanje vjerojatno i historijskog kurioziteta – činjenice da je član tog uvaženog tijela bio i osumnjičenik za ratni zločin silovanja Vice Vukojević – predstavlja krajnji horizont liberalne kritike te institucije. [↩]
- Budući da se ta kategorija u samom Ustavu pojavljuje tek jednom i to u relativno sporednom kontekstu – u ovlaštenju Hrvatskog sabora da osniva istražna povjerenstva u pitanjima od javnog interesa (čl. 92) [↩]