U raspravama o modelima i metodama izlaska iz krize Njemačka zauzima privilegiranu poziciju, ili kao obrazac koji treba slijediti ili kao autoritet čijim se naputcima treba povinovati. Ono što neprestano izmiče jesu politički sukobi i radničke borbe u samoj Njemačkoj. Jednostavno je tretirana kao harmonična cjelina pod kohezivnom dirigentskom palicom kancelarke u kojoj svi rade prema zajedničkom nedjeljivom interesu. Pritom se ta slika gradi na nekoliko razina. “Neovisni” stručnjaci će ahistorijski upozoriti na specifični tip njemačkog korporativizma, dijaloške koordinacije poslodavaca i sindikata; izvoz nezaposlenosti na periferiju će zamagliti širi kontekst funkcioniranja njemačke ekonomije; dok će se mitologija o nenadmašnoj kvaliteti njemačkih proizvoda proširiti i u reklame kao jamac potrošačke sigurnosti.
Međutim, daleko od toga da Njemačka nije prožeta unutarnjim konfliktima i proturječnim političkim i ekonomskim interesima. Tome prilično plastično svjedoči val štrajkova koji ovih dana doslovno dominira tamošnjom svakodnevicom. Nakon dvodnevnog štrajka prije dva tjedna Sindikat njemačkih strojovođa(GDL) započeo je u ponedjeljak štrajk koji bi trebao trajati tjedan dana. S obzirom na štrajk, Deutsche Bahn(DB) je objavio da će se promet odvijati na jednoj trećini željezničkih linija na dugim relacijama i na 15-60% lokalnih linija, ovisno o regiji. Udruženja poslodavaca procjenjuju da troškovi štrajka za njemačku ekonomiju na dnevnoj razini iznose oko 100 milijuna eura, a kao najugroženije sektore ističu kemijsku, čeličnu i auto industriju. Druga poluga pritiska u rukama sindikata jest i činjenica da usluge DB-a koristi i 5,5 milijuna putnika dnevno. Na poziv kancelarke Merkel sindikatu i DB-u da postignu što brži dogovor, sindikalni vođa Claus Weselsky je odgovorio prozivkom DB-a kao glavnog krivca za eskalaciju(ovo je osmi štrajk od ljeta) i naznačio da oko fundamentalnih prava neće pregovarati. A ono što sindikati traže je sljedeće: povišica od 5%, smanjenje radnog tjedna za jedan sat i pravo na zastupanje konduktera, čistačica i ostalih radnika u sektoru.
Presušili bankomati
Paralelni štrajk, koji se odvija samo u Berlinu, također prilično remeti svakodnevicu i to na vrlo neočekivanom mjestu. Naime, uslijed štrajka radnika firme Prosegur predvođenih sindikatom ver.di, zaštitarske firme koja na području Berlina obavlja distribuciju gotovine po bankomatima, tamošnji bankomati polako “presušuju” i na mnogima se već ne može podignuti novac. Štrajk je pokrenut zbog nemogućnosti postizanja dogovora oko novog kolektivnog ugovora, a odazvalo mu se 150 od 350 radnika firme. Ironija u cijeloj priči jest činjenica da su bankomati prije presušili u Berlinu nego u Ateni i time vrlo jasno predočili kako osnovni antagonizam europske politike nije onaj između odgovornog Sjevera i neodgovornog Juga, već između rada i kapitala.
Treći štrajk, najavljen za idući tjedan, također u organizaciji ver.di-ja, odvijat će se u vrtićima i domovima za mlade. Potaknut je neuspješnim pregovorima oko visine plaća, preciznije, uvođenja nove klasifikacije radnih mjesta koja bi pridonijela promjenama u platnim razredima i prema procjenama sindikata uvećala plaće za otprilike 10%. Nakon pet neuspješnih sesija pregovora sindikat je otkazao dogovorenu šestu sesiju za 11. i 12. svibnja, i pozvao članove da se izjasne o štrajku. Prema rezultatima glasanja 93% zaposlenika se izjasnilo za štrajk. Ovom štrajku je prethodilo nekoliko štrajkova upozorenja u raznim regijama i protest u Stuttgartu na kojem se skupilo 12.000 ljudi. Također, sindikat poziva roditelje na solidarnost razlažući kako poboljšanje uvjeta rada itekako doprinosi i njima i njihovoj djeci.
S obzirom na početku opisani status Njemačke u raspravama o europskoj krizi ovi štrajkovi i nehotično imaju puno širi značaj od neposrednih sukoba oko radnih prava. Zbog europskog konteksta nose u sebi političku dimenziju koja može razgraditi ustaljene obrasce razmatranja eurokrize. Druga bitna dimenzija jest ta da se štrajkovi ne odvijaju u uže shvaćenom proizvodnom sektoru, već u domeni transporta/logistike, cirkulacije i društvene skrbi. Kao što je vidljivo, paraliza sustava je moguća i u ovim domenama, a industrijski sektor, kako je to dugo smatrano, ne predstavlja povlašteno mjesto politizacije sindikalnog djelovanja.