Jučer je u Zagrebu u organizaciji Poslovnog dnevnika održana jednodnevna konferencija pod nazivom “Snaga hrvatske hrane”. Na panelima i okruglim stolovima su sudjelovali predstavnici ključnih domaćih kompanija u poljoprivrednom i prehrambenom sektoru kao i predstavnici države na čelu s ministrom poljoprivrede Tihomirom Jakovinom. Sudeći prema izvještajima s konferencije uglavnom se sumiralo nezadovoljavajuće stanje u poljoprivredi i prehrambenoj industriji. Pritom su kružila i razna rješenja ili prijedlozi rješenja koja su zapravo ocrtavala proturječja i ograničenja u kojima se sektor nalazi. Iako se nužno moraju pročitati između redaka, očito je da su nacionalnoj buržoaziji prilično jasni razlozi trenutnog stanja, ali ih ne smiju eksplicitno izreći jer bi ih se neminovno optužilo za anti-tržišne sentimente, a to si ipak ne mogu dopustiti.
Nabrojimo neke zaključke i prijedloge koje si mogu dopustiti. Opći je zaključak da je izlazak iz CEFTA-e i ulazak u Europsku uniju bio isključivo štetan za domaću poljoprivrednu i prehrambenu industriju. Iznijela se pritom i brojka od izgubljenih 9.000 radnih mjesta u industriji nakon ulaska u Uniju. Međutim, kao i za vrijeme održavanja referenduma o pridruživanju, predstavnici nacionalne buržoazije nisu se usudili politički dovesti u pitanje zajedničku europsku budućnost. Jednostavan odgovor na spomenutu činjenicu da je uvoz pokriven izvozom na razini od 57%, a da je udio izvoza u EU 50%, a uvoza iz EU 82%, i na općeniti problem europskog okvira za domaću industriju ponudio je predstavnik Agrokora Goran Pajnić. U okviru panela naziva “Znanje: deficit hrvatske poljoprivrede” prvo je ispravno uočio da je osnovni uzrok nedostatka znanja propast kombinata devedesetih koji su bili okosnica poljoprivredne proizvodnje, ne spominjući ulogu vlastite firme u tom procesu, da bi zatim na optužbu da Agrokor previše hrane uvozi odgovorio kako nakon ulaska u EU Agrokor više ne uvozi jer jednostavno više nema carina, na zajedničkom smo europskom tržištu.
Neuvjerljiva rješenja
Oni koji ne mogu kao Agrokor problem učiniti nepostojećim i biti gotovo jedina kompanija u sektoru koja je ostvarila ”kompromis” sa stranim financijskim i trgovačkim kapitalom i uspješno balansira na tržištu, ponudili su razna rješenja koja vjerojatno i njima samim ne zvuče uvjerljivo. Primjerice, predstavnik Podravke je kao glavni problem uočio inertnost malih proizvođača od kojih bi se trebala otkupljivati hrana. Tvrdi da bi oni otkupili enormne količine rajčica i krastavaca, ali proizvođači pšenice se jednostavno ne odlučuju na promjenu u proizvodnji. Pritom se nije upitao tko bi i kako tim ljudima pokrio troškove prebacivanja na druge sorte kao da je to jednodnevni proces. Drugi su ciljali na nacionalnu svijest domaćih potrošača, na to da im stalno treba ukazivati da moraju kupovati domaće proizvode. Potpuno zanemarujući činjenicu da računica između mjesečnih prihoda i rashoda teško trpi taj tip svijesti. Dok su se treći jednostavno priklonili opciji izraženijeg brendiranja na europskom tržištu.
Ministar Jakovina je utvrdio da nema dovoljno novca za sve iz Europskog fonda za ruralni razvoj i kao rješenje pozvao male proizvođače da se udruže u klastere i zadruge, prebacujući odgovornost na “tržišni instinkt” malih proizvođača dok novim zakonom o poljoprivredi sustavno radi u korist velikih i stranog trgovinskog kapitala. No da ne ostane sve na leleku nacionalne buržoazije svoj obol je dao i predstavnik kompradorske, direktor Dukata Alen Fontana, kompanije u vlasništvu francuskog Lactalisa. Svoju ulogu u uništavanju domaćeg mljekarstva uvozom mlijeka za preradu objasnio je needuciranošću domaćih kadrova i visokom zaduženošću, za čime iskreno žali.
Situacija u poljoprivrednoj i prehrambenoj industriji klasičan je primjer dominacije jedne frakcije kapitala nad drugom i uloge države koja tu dominaciju osigurava nizom mjera i odluka, odnosno dominantnoj frakciji pruža funkciju nositelja strategije akumulacije. Odluke kao što su prodaja bankarskog sektora, održavanje snažne valute i ulazak u Europsku uniju mehanizmi su ostvarivanja prevlasti financijskog i trgovačkog kapitala, uglavnom stranog, u odnosu na domaću industrijsku i poljoprivrednu proizvodnju.