U zemlji sa stopom nezaposlenosti od preko 40% radnici imaju malo prilika da biraju poslove ili odbijaju ponuđene uvjete rada. Situaciju dodatno zaoštrava nevoljkost i institucionalna nesposobnost države da osigura minimalna prava. Istodobno, postojeći oblici sindikalnog organiziranja pokazuju se neprikladnima da pokrenu i održe radnički otpor.
Od 126.000 radnika trgovaca u Bosni i Hercegovini njih tek nešto više od 10.000 su članovi sindikata. Od toga je oko 3500 trenutno zaposleno u trgovinama, dok su ostali radnici brojnih propalih firmi. Strah je jedan od glavnih razloga za ovako poražavajuće malo članstvo smatra Mersiha Beširović, predsjednica Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH. “Postoji ogroman strah i nespremnost ljudi da mijenjaju situaciju. Sa svim se možemo nositi, ali sa tim teško”, kaže Beširović.
Ono što svakako doprinosi ovom strahu je činjenica da u BiH nezaposlenost preko 40%, što poslodavcima olakšava kršenja prava radnika. Prema podacima Sindikata, u prodavnicama u BiH uglavnom radi visokoobrazovano stanovništvo, mladi koji ne mogu naći posao nakon završenih fakulteta.
Drugi razlog je nepovjerenje prema sindikatima u BiH. Prema istraživanju koje je 2014. godine proveo Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, oko 22% građana vjeruje da su sindikati samo paravan za manipulacije, a njih 47% vjeruje da su loše organizirani i da slabo zastupaju interese građana. Percepcija postojećih sindikata je da su njihovi lideri često bliski političarima, i pri tome udaljeni od stvarnih problema radnika. Obratiti se sindikatu tako za radnike u svim sektorima u BiH je tek posljednja opcija. Još jedan problem je nedostatak solidarnosti. “Ali, mislim da je to neki generalni stav svih građana ove zemlje. Valjda se u toj stalnoj trci za egzistencijom udaljavaju jedni od drugih i definitivno nisu spremni da podnesu teret svog kolege i kolegice. To odsustvo solidarnosti jeste najveći krivac za ovo stanje u društvu”, misli Beširević.
Mobing i rad do iznemoglosti
Beširović smatra i da su radnici u trgovinama i uslužnim djelatnostima najviše ugroženi radnici u BiH, a unutar te kategorije mladi radnici i radnice koji često rade na crno i bez ikakvih prava. Sindikat redovno dobija anonimne prijave ili molbe za pomoć od radnika. U jednom takvom pismu, žena koja se potpisuje kao “zabrinuta majka”, piše kako “u novom trgovačkom centru u Sarajevu radnici rade 10 do 12 sati bez pauze i zabranjeno im je da sjednu makar i pet minuta, a poslodavac to kontroliše videonadzorom”.
Prema podacima Sindikata, najčešći problem radnicima u trgovinama i uslužnim djelatnostima su mobing (čak 23% registrovanih slučajeva), potom prekovremeni rad (22%), neuplaćivanje doprinosa (13%), radno vrijeme i iznad zakonskog maksimuma (11%), neopravdano i nedobrovoljno premještanje radnika na drugo radno mjesto ili lokaciju (11%), neredovna plata i kašnjenje plate (10%), nemogućnost korištenja sedmičnog odmora (10%), neisplaćivanje ili ad hoc smanjenje plate (9%). Istovremeno, radnici trpe diskriminaciju najčešće po rodnoj, etničkoj i dobnoj pripadnosti.
“Radim šest dana sedmično po 10 sati”, kaže mlada trgovkinja koja radi u maloj prodavnici u centru Sarajeva. “Ako neko nešto ukrade, ja to moram da platim. Ako se napravi neka šteta, i to moram ja da platim. Praznika i odmora nema.” Sličnu priču možete čuti u skoro svakoj prodavnici u BiH. Većina radnika mora raditi i nedjeljom, a minimalna plata, ujedno i najčešća, im je 420 maraka u Federaciji (oko 210 eura) ili 380 u Republici Srpskoj (160 eura). Uposlenici u malim, privatnim, trgovinama rade i praznicima, uključujući 1. maj. Još u gorem položaju su radnici u kafićima i restoranima koji rade i preko 12 sati, bez dana odmora nekada i po 15 dana zaredom.
Nesigurno radno mjesto
Najveći problem je što ne postoji zakon koji ovo reguliše, odnosno pravila o radnim i neradnim danima određuju općine na području kojih se prodavnice nalaze. U Sindikatu kažu da su pokušali da se izbore za neradnu nedjelju i 1. maj, ali bez uspjeha. Argument kojim su se suprotstavili poslodavci bio je da one koji rade na crno niko neće zatvoriti na praznik i da im je to prevelik gubitak. A svaki gubitak nadoknađuju radnici. Istovremeno, inspekcije koje bi trebale kontrolisati rad na crno, ne rade vikendima i praznicima. “Nismo imali čime da im se suprotstavimo na takve argumente”, kaže Beširović.
Ovo se najčešće dešava u malim, privatnim trgovinama gdje nema sindikalnog organizovanja. Prema anketi koju je uradio Sindikat, čak 57,1% ispitanika je reklo da se boje da će izgubiti posao, a 27,9% vjeruje da se nikakva promjena neće desiti ukoliko pokušaju da se organizuju da bi zaštitili svoja prava. Istovremeno, čak 88,4% se izjasnilo da bi radije “neformalno” tražili zaštitu svojih prava, nego ostavljali pisani trag.
Prema zvaničnim podacima, radnici u trgovinama i uslužnom sektoru najčešće ostaju bez posla – od osam radnika u realnom sektoru koji su ostali bez posla, šest su bili trgovci. “U tom sektoru se stalno mijenja radna snaga i, između ostalog, i to je razlog tog velikog straha. Tako nešto se dešava prevashodno jer je radno zakonodavstvo jako loše”, tvrdi predsjednica Sindikata. Beširević pojašnjava kako je zadnji put Zakon o radu mijenjan 2003. godine, te da je pravljen kako bi u prvom planu zaštitio uposlenike u javnoj administraciji. Dodatni problem je činjenica da različiti zakoni regulišu rad u dva entiteta i distriktu.
Siromašni, ignorirani i obeshrabreni
MMF i Europska komisija nedavno su počeli u BiH promovirati izmjene zakona, no Savez sindikata se protivi prijedlozima tvrdeći da će dovesti radnike u još težu situaciju, kao što je vidljivo i po politikama koje te institucije nameću širom Evrope, a pogotovo u Grčkoj. Savez sindikata BiH nedavno je pokrenuo kampanju kojom se prtive usvajanju novog zakona o radu kojima se ukidaju kolektivni ugovori i rad na nedoređeno. Prema čelnicima Saveza, ukoliko bude prihvaćen takav prijedlog radnicima bi se dodatno ukinula ionako minimalna prava. Nacrt zakona, na kojem insisitra MMF uslovljavajući dalju pomoć BiH, još uvijek nije dostupan javnosti.
Drastičnih primjera kršenja prava radnika u trgovinama i uslužnoj djelatnosti je i previše. Veliki broj ih nije prijavljen ili rade u firmama u kojima vlasnici kao prijavljene radnike vode članove svoje porodice, a radnicima isplaćuju platu “u koverti”. U nekim slučajevima radnici koji su prijavljeni, moraju svaki mjesec kada podignu platu dio vratiti gazdi. Mlade žene obično dobijaju ugovore na jedan do šest mjeseci. U slučaju da zatrudne, kriju trudnoću sve dok ne postane vidljiva, a u tom slučaju im gazde najčešće ne produže ugovore.
Oni koji rade na vremenski ograničen ugovor ne postoje u sistemu te nisu u mogućnosti tražiti zaštitu. Radnice su prijavljivale i slučajeve da su pored redovnih poslova morale čistiti prodavnice, obavljati privatne poslove za gazde, te pospremati kuće i stanove vlasnika trgovina. “Ono što je meni teško shvatiti je zašto ljudi to trpe?”, pita se predsjednica Sindikata. “Lično sam sa pričala sa nekim od tih radnika koji su mi rekli da trpe jer im je 300 maraka bolje nego išta. Isto tako mislim da jer razlog jer se ljudi osjećaju potpuno izgubljeno, nemaju nikoga da ih štiti. Izgleda da je siromaštvo ipak puno gori problem ovdje nego to pokazuju statistike.”
Za sve ove probleme Sindikat teško pronalazi rješenja. Novca za pružanje pravne pomoći nemaju, ali u saradnji sa nevladinom organizacijom Vaša prava mogu se pobrinuti samo za najdrastičnije slučajeve. Sindikat opstaje zahvaljujući projektima i donacijama međunarodnih organizacija koje djeluju u BiH. Radnici u ovom sektoru gotovo da ne izlaze na proteste jer ih to dovodi u opasnost da će izgubiti poslove. Mediji pak rijetko govore o ovoj kategoriji radnika ili kršenju njihovih prava. Jednom godišnje, 29. aprila, u organizaciji Sindikata, mali broj članova izađe na protest koji nazivaju “Protest duhova” jer ih, kažu, niko ne vidi.