Nakon završetka prosvjeda radnika tvornice RIZ Odašiljači, a zatim i radnika Imunološkog zavoda, jedan kut zagrebačkog trga svetog Marka na kojem su smještene centralne institucije vlasti (parlament i vlada) jučer je podizanjem suncobrana i postavljanjem stolova zauzela grupa branitelja (ratnih veterana) s namjerom da tamo ostane dok ih “ne primi premijer”. Riječ je zapravo o nastavku i proširenju prosvjeda koji se već punih sedam mjeseci neuspješno održava ispred ministarstva branitelja na Savskoj cesti. Taj prosvjed, koji je inicijalno imao konkretne zahtjeve vezane uz materijalni položaj ratnih vojnih invalida, u kratko se vrijeme pretvorio u trajni kamp protiv vlade u organizaciji bivšeg policajca i vlasnika zaštitarske tvrtke Josipa Klemma.
Promijenjeni karakter prosvjeda potaknuo je optužbe kako je riječ o pokušaju pritiska na vladu na nagovor i u korist opozicijske Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), pa čak – u dramatičnijim verzijama – i da se radi o pokušaju državnog udara. Iako su izjave prosvjednika povremeno doista bile pretenciozno militarističke – od prijetnji “postrojavanjem” do podsjećanja na vojnu operaciju Oluja iz 1995. godine – one su ostajale na pompoznim prijetnjama generala bez vojske. Figurativno govoreći, čak i ako su oformili “huntu”, navodni zavjerenici imaju malo toga čime su mogli prijetiti. Vlada je nastavila ignorirati njihove zahtjeve, i one konkretne, i one koji ostavljaju dojam politikantskih prepucavanja, kao što uostalom čini i sa svakim drugim prosvjedom.
Važnost lokacije
U tom smislu jučerašnja eskalacija podizanjem suncobrana na Markovom trgu prije je očajnički potez u osnovi neuspješnog pokreta, nego dokaz njegove nove ofanzive protiv vlasti. Grupa prosvjednika posljednjih mjeseci ne uspijeva održati razinu medijske pažnje na koju su bili navikli za vrijeme predsjedničke kampanje, kada su održavali bliske odnose s današnjom predsjednicom, a čak je i nedavno unajmljivanje popularnog zabavljača Thompsona za koncert koji je predstavljen kao prosvjedni skup rezultiralo relativno skromnim odazivom. Van predizborne kampanje i spomenutog koncerta, braniteljski je prosvjed postajao vidljivim samo u situacijama kada su se protiv njega skupljali kontra-prosvjednici iz različitih razloga iziritirani dugotrajnošću okupljanja ispred ministarstva.
Činjenica da jučerašnji prosvjed (bez sumnje namjerno) nije bio prijavljen, i da se održavao izvan strogih zakonskih ograničenja prosvjedovanja na ovoj lokaciji, pokazuje namjeru da se doskoči slaboj medijskoj pažnji danoj kampu u Savskoj. Prosvjedovanje na Markovom trgu je naime godinama bilo zabranjeno zbog čega se velik dio sukoba prilikom prosvjeda odvijao upravo na prilazima ovoj lokaciji. Aktualna je vlada samo djelomično ispunila svoje obećanje kako će ponovno dopustiti prosvjedovanje te ono ostaje izrazito ograničeno, i brojem i vremenom, čime se općenito organizacija prosvjeda nastoji pomaknuti prema nevidljivijim lokacijama. Ignoriranje ovih ograničenja uspjelo je u privlačenju željene medijske pažnje, što je prije svega posljedica nastojanja policije da ga prekine.
Gušenje pažnje javnosti
Ta su nastojanja naime potaknula prosvjednike da se povuku u obližnju crkvu svetog Marka koja dominira trgom gdje ih je “zaštitila” grupa svećenika i redovnika. Suprotstavljeni kordoni policije i franjevaca na ulazu u crkvu pružili su priliku za dramatične fotografije i bombastične naslove koji, zajedno s evidentno pretjeranim izjavama, koriste inscenaciji sukoba. U skladu s već uobičajnom koreografijom, vladajuća je Socijaldemokratska partija (SDP) prosvjed implicitno okarakterizirala kao nasilni pokušaj rušenja vlade koji organizira opozicija, dok je ta opozicija događanja nazvala logičnom posljedicom niske popularnosti ove vlade ponovno propustivši pozvati na deeskalaciju situacije čak i kada je jedan od prosvjednika zaprijetio pokušajem samoubojstva.
Očekivano, pseudopučistički avanturizam uz potporu opozicije izazvat će, uz ograničenu potporu, i snažno protivljenje. To je dinamika koju već mjesecima prate redovita istraživanja javnog mnijenja, a o kojoj u velikoj mjeri ovisi popularnost dvaju najvećih stranaka. Još važnije, jučerašnji događaji jasno demonstriraju kako svaki legitimni prosvjed izvan ovog nadmetanja velikih stranaka postaje još nevidljiviji. Osim kroz uvodne napomene prilikom pokrivanja braniteljskog prosvjeda, rijetko je tko spomenuo dva radnička prosvjeda, jedan radnika instituta koji je ključan segment javnog zdravstva, a kojeg vlada želi privatizirati ili ugasiti, te drugog radnika nekad uspješne tvrtke za koju radnici (uvjerljivo) tvrde da je žrtva pogodovanja državnih institucija privatnom kapitalu.
Ako ni oko čega drugog, oko opravdanosti napada na radnička prava i gašenja tvrtki koje su nekad držale ovu zemlju na nogama postoji širok konsenzus u vladajućoj klasi. I po svemu sudeći nema nikoga tko će u njihov spas postrojavati fantomske vojske, ni onog tko bi jednakom žestinom građanski indignirano tražio za njih pravo i pravdu.