Nakon objave rezultata turskih parlamentarnih izbora održanih jučer, premijer Ahmet Davutoğlu je u obraćanju simpatizerima inzistirao na tome kako rezultati pokazuju uvjerljivu pobjedu njegove Stranke pravde i razvoja (AKP). No iako je AKP osvojila preko 40% glasova, taj rezultat predstavlja očiti poraz politike ove stranke. Njezin dugogodišnji vođa i sadašnji predsjednik republike Recep Tayyip Erdoğan nadao se da će uvjerljiva većina AKP-a omogućiti bezbolnu promjenu Ustava i uspostavu predsjedničkog političkog sistema što je trebao biti zamišljeni sljedeći korak prema konsolidaciji vlasti “umjerenog političkog islama” u ovoj zemlji.
No sudeći prema rezultatima, AKP ne samo da neće moći provoditi dalekosežne promjene, već će imati ozbiljnih problema i u formiranju vlade. Četrdesetak posto glasova ne omogućava parlamentarnu većinu s obzirom da su visoki izborni prag od 10% prešle još tri stranke. Takav je prag postavljen nakon državnog udara 1980. godine, a posljednjih je desetljeća održavan kako bi se pokušao spriječiti ulazak predstavnika kurdskog pokreta u parlament. Time je kurdski pokret prisiljavan da na izbore izlazi preko nezavisnih kandidata čime su njegove stranke držane na rubu političkog sistema gdje su bile izložene čestim zabranama i napadima represivnog aparata.
Promijenjena dinamika
Političku dinamiku u zemlji ipak je prema svemu sudeći znatno promijenio ustanak započet u parku Gezi prije točno dvije godine s jedne, kao i rat u Siriji s druge strane. Naime, nakon nasilnog gušenja širokog narodnog ustanka čiji je neposredni povod bio rušenje jednog istanbulskog parka, došlo je do formiranja bliže suradnje između kurdskog pokreta, brojnih socijalističkih organizacija i mnogih ljudi nedavno politiziranih kroz prosvjedni pokret. Ta je suradnja naposljetku dovela do formiranja Narodne demokratske stranke (HDP) kao izborne platforme Narodnog demokratskog kongresa koja je jučer napravila pravi politički potres u Turskoj osvojivši preko 13% glasova.
Taj rezultat dvostruko je veći od dosadašnje uobičajne izborne potpore koju je uživao kurdski pokret i predstavlja prvi službeni ulazak jedne antisistemske stranke u turski parlament još od državnog udara 1971. godine. Time je također kurdski pokret nakon punih trideset godina intenzivnog sukoba s državom službeno postao nezaobilazan dio političkog sustava. Dio zasluga za to svakako pripada i promašenoj strategiji AKP-a. Vladajuća je stranka, uplašena demokratskim ustankom 2013. godine i pobjedama kurdskog pokreta u ratu u Siriji, odustala od svoje dotadašnje (vrlo oprezne) politike mirovnih pregovora s kurdskim pokretom te ograničavanja utjecaja vojske i umjerene demokratizacije.
Strategija eskalacije
Predizborni je period bio obilježen snažnijom islamističkom i etnički isključivom retorikom čime je AKP pokušala stabilizirati potporu među ultrakonzervativnim sektorima stanovništva. Ta je politika provođena paralelno s vojnom i materijalnom podrškom raznim islamističkim grupama u Siriji uključujući (kako je nedavno potvrđeno) i takozvanu Islamsku državu u borbi protiv kurdskog pokreta. Prema procjenama dužnosnika HDP-a, vlasti su također pokušale izazvati i sukob između Turaka i Kurda s turske stranke granice, snažeći vojnu prisutnost i “protugerilske akcije” na istoku zemlje i organizirajući napade na skupove HDP-a uključujući i postavljanje bombe koja je u petak ubila četvoro i ranila stotinjak ljudi na završnom mitingu u Amedu (Diyarbakır).
Po svemu sudeći, strategija eskalacije kojoj je pristupio AKP pokazala se vrlo neuspješnom jer je tu stranku koštala mnogih glasova koje je do tad dobivala, između ostalog i u Kurdistanu, a nije joj donijela potporu biračkog tijela tradicionalno vezanog uz vojsku. Još gore po njih, gubitak parlamentarne većine natjerat će AKP na vladanje kroz koaliciju, vjerojatno s ultrašovinističkim Strankom nacionalističkog pokreta (MHP), najglasnijom protivnicom mirovnih pregovora, što će voditi daljnjem zatvaranju vlasti u etničku i vjersku isključivost. A to je, kao što smo vidjeli, upravo politička strategija koja ju je dovela do jučerašnjeg izbornog poraza.