Iako je pod patronatom europskih institucija postignut kompromis između dviju najjačih stranaka i pronađeno “rješenje” za krizu, politička dinamika u Makedoniji daleko je od povratka na staro. Ishodi protesta i mobilizacija proteklih mjeseci još su uvijek neizvjesni, no sigurno je da će se svaki budući pokušaj monopolizacije vlasti suočiti sa snažnim narodnim otporom.
Makedonija se ove godine našla u najvećim previranjima u novijoj političkoj povijesti, od raspada Jugoslavije i stjecanja neovisnosti. Konzervativna politička stranka VMRO-DPMNE koja je posljednjih devet godina na vlasti u koaliciji s Demokratskom unijom za integraciju (BDI), albanskom političkom strankom, stvorila je politički specifičan model upravljanja koji mnogi definiraju kao hibridan autoritarni režim. Pored “autoritarnog režima”, “diktatura” i “fašistička” vladavina samo su neki od više ili manje nespretnih pojmova koje mnogi domaći analitičari, novinari, politički akteri i aktivisti koriste kako bi opisali rastuću personalizaciju vlasti premijera Gruevskog. Osnovna odlika režima kombinacija je neoliberalnih eksperimenata u socio-ekonomskoj sferi i ribrendiranje nacionalnog identiteta kroz sustavno financiranu “rekonstrukciju” konzervativnih i ultrakonzervativnih vrijednosti.
Radi se o hegemonijskom projektu određenom snažnom populističkom retorikom koji je dosada uspijevao “raditi pravu stvar iz pogrešnih razloga”. Drugim riječima, mobilizirao je društvenu klasu koja je tranzicijskih godina bila isključena iz političkog života. Klasa koja je osiromašila uglavnom kroz proces privatizacije i donedavno se smatrala nazadnom i ruralnom, stekla je “pravo” ulaska u politiku kroz populističku agendu Gruevskog. No sva je ta mobilizacija bila usmjerena na podršku premijerovoj “privatizaciji” državnog proračuna kroz korumpirane projekte kao što je Skopje 2014., a od političke aktivacije obespravljenih masa u smislu realizacije njihovih neposrednih interesa nije ostalo ništa. Zbog snažne kontrole medija, represije kritika i devastiranog društvenog-ekonomskog konteksta, prosvjedi i demonstracije protiv vladinih politika trajali su mjesecima pa čak i godinama prije nego li je došlo do aktualne eksplozije nezadovoljstva i uzdrmavanja režima.
Val prosvjeda
Na samom početku 2015. godine snažni studentski pokret uspio se suprotstaviti i zaustaviti opasnu obrazovnu reformu koju je predlagao premijer Gruevski. Ovo se smatra prvom važnijom pobjedom ponešto difuznijeg socijalnog pokreta u Makedoniji koji se kroz ovu godinu suprotstavljao cijelom nizu vladinih zakona i politika. Od siječnja do svibnja nije prošao niti jedan tjedan, a da neka društvena skupina nije prosvjedovala. Novinari, aktivisti za ljudska prava, studenti, učenici, radnici i seljaci mobilizirali su na tisuće građana za različite akcije u javnom prostoru. U međuvremenu je opozicijski Socijaldemokratski savez Makedonije (SDSM) javnosti razotkrilo “snimljene razgovore” u kojima najviše pozicionirani vladini dužnosnici govore o svojim korupcijskim i kriminalnim radnjama koje sežu od izbornih i financijskih prijevara do političkog kontroliranja pravosuđa i medija. Oporba je međutim bila posve odsutna s ove političke pozornice koju su otvorili društveni pokreti većinom koncentrirani u Skopju, ali sa značajnim odjekom i podrškom i u drugim makedonskim gradovima.
Najveće demonstracije dogodile su se 5. svibnja ispred zgrade vlade, a bile su potaknute curenjem informacija o vladinom zataškavanju ubojstva Martina Neškovskog. U nasilnim okršajima koji su uslijedili bilo je ozlijeđenih i uhićenih. Naredna tri dana su obilježili masovni prosvjedi koje su organizirale grupe aktivista, a ostavka vlade je bila njihov glavni zahtjev. U zemlji u kojoj najvažniju ulogu u politikama stranaka igra politika etniciteta, značajno je istaknuti da se mobilizacija za demonstracije nije temeljila na etničkim podjelama. No zatim je 9. svibnja izbio oružani sukob u Kumanovu u kojem su se sukobili makedonska policija i grupe etiketirane kao “albanski pobunjenici”. U sukobu je bilo poginulih na obje strane, a ukupan broj mrtvih se popeo na dvadeset i dva. Vjerojatno nikada neće biti posve jasno što se točno dogodilo u ta dva dana sukoba, iako postoje izražene sumnje da se radilo o izrežiranom incidentu s namjerom osujećivanja rasta otpora vladi i prebacivanjem tenzija na međuetničke odnose.
U narednim danima nastavila su se mirnija okupljanja u blizini vlade. Plenum građana nastavio je pružati otpor, a pozivi na multietničko jedinstvo protiv autoritarne vlade su pozitivno odjeknuli kod većine građana, no istodobno je u ciljanoj akciji uhićeno nekoliko studenata i aktivista. Prosvjedna dinamika jedan je od vrhunaca dosegnula 12. svibnja kad su ostavke podnijeli ministar unutrašnjih poslova koji je ujedno ravnatelj tajne službe i rođak premijera Gruevskog te ministar prometa i infrastrukture i najbliži premijerov suradnik. Radilo se o pokušaju žrtvovanja manje vrijednih igrača kako bi se Gruevski donekle oslobodio pritiska. U međuvremenu je najjača oporbena stranka SDSM objavila da se pridružuje prosvjednim akcijama najavljenim za 17. svibnja. Kao što se i očekivalo, okupilo se gotovo stotinu tisuća ljudi koji su zahtijevali ostavku vlade. Akcija je završila podizanjem šatora ispred vlade koji simbolizira inat prosvjednika prema Gruevskom, a već je sljedeći dan Gruevski organizirao miting svojih pristaša.
Politički potencijal nakon postignutog “dogovora”
Nakon masovnih demonstracija 17. svibnja uslijedio je pad intenziteta otpora i prosvjeda što se može objasniti otvaranjem pregovora između glavnih političkih stranaka u zemlji. Većina stanovništva je čini se prihvatila objašnjenje po kojem se počelo pregovarati o političkom rješenju krize i da treba pričekati rezultate pregovora. No cijeli je proces krenuo u neželjenom smjerom kada se kao posrednik u pregovore uključila međunarodna zajednica. Delegati Unije su nametnuli interpretaciju po kojoj je politička kriza u Makedoniji ishod sukoba između dviju političkih stranaka, a ne odraz nezadovoljstva građana autoritarnom, korumpiranom i zločinačkom vladom na čelu s Gruevskim. Oporbena stranka se najednom našla pod pritiskom međunarodne zajednice da napravi niz ustupaka i pristane na kompromisno rješenje za političku krizu. Sada je postalo jasno da je potez oporbene stranke za vrijeme demonstracija, to jest njezino priključivanje i djelomično preuzimanje, bila pogrešna politička procjena koja ju je dovela u pregovaračku poziciju u situaciji koja joj nimalo ne ide u prilog.
To je negativno utjecalo i na širi društveni pokret: počele su kolati sitne optužbe i javio se raskol između dvije skupine aktivista. Jedni se odbijaju svrstati u “građansku koaliciju” predvođenu SDSM-om, dok drugi tvrde da je “narodna fronta” nužna bez obzira na oblik koalicije koji će je artikulirati. Pokazalo se da skrivanje ispod “kišobrana građana” ipak nije bila dobra strategija za oporbu jer je na pregovore pozvana kao samostalna politička stranka, s odgovornošću za aktivnosti prosvjednika i ishod pregovora. Za sam SDSM bi bilo mnogo povoljnije da se distancirao od prosvjednog pokreta i odustao od kooptacije jer bi u tom slučaju sav pritisak bio na Gruevskom i njegovoj stranci.
Nakon drugog kruga pregovora između političkih stranaka koji se dogodio 2. lipnja, postignut je dogovor o raspisivanju izbora u travnju 2016. godine. Razlog prebacivanju izbora na iduću godinu je prijelazni period navodno potreban kako bi se osigurali uvjeti za slobodne i demokratske izbore. Javnost još uvijek ne zna detalje dogovora koji se tiču druge faze političkog rješenja krize, odnosno odgovornosti i sudbine Gruevskog. Dok je sljedeći krug pregovora o formatu prijelazne vlade zakazan za 10. lipnja u Briselu, socijalni pokret organizira novi val prosvjeda i demonstracija tražeći ostavku vlade premijera Gruevskog smatrajući je zločinačkom i korumpiranom i zahtijevajući otvaranje procesa demokratizacije institucija. Usporedno s njima, odvijaju se i prosvjedne aktivnosti oporbe koju predvodi SDSM i poneke lijeve organizacije koje prihvaćaju politiku “narodnog fronta” te smatraju da su različitost i politička pluralnost glavne vrijednosti borbe za pravdu i slobodu.
Jedna stvar je sigurna – u Makedoniji više nijedna politička stranka neće moći koncentrirati državnu moć u svojim rukama, a da se ne susretne sa snažnim otporom naroda. Neovisno o političkom rješenju koje će donijeti pregovori, budućnost ove zemlje više nikada neće biti nalik njezinoj nedavnoj prošlosti.
S engleskog prevela Nikolina Rajković