Očekivano, unatoč načelno postignutom dogovoru o rješenju makedonske krize održavanjem izbora sljedeće godine, daljnji pregovori su zapeli na pitanju koje je prilikom prošlog sastanka namjerno preskočeno – naime, tko će i u kojem svojstvu upravljati zemljom do tih izbora. Iako je prošlog tjedna nakon sastanka u Skopju europski povjerenik za proširenje Johannes Hahn najavio skoro rješavanje svih otvorenih pitanja, očito je kako su njegovi sugovornici – makedonski premijer Nikola Gruevski i šef opozicije Zoran Zaev – na kasni datum sljedećih izbora pristali sa sasvim različitim očekivanjima.
Dok je Gruevski izbore prihvatio pod pretpostavkom da će kao formalno legalni premijer nastaviti vladati do tog perioda, Zaev, koji je od odbijao priznati legitimnost aktualne vlade još od njezinog formiranja prošle godine, nadao se da bi period koji je Hahn prošlog tjedna označio kao “prijelazno razdoblje” mogao uključivati formiranje “tehničke vlade” na kojoj je inzistirao od početka krize. Unatoč jučerašnjem dvanaestosatnom sastanku u Bruxellesu, “razlike u stavovima” su se pokazale predubokima da bi se razriješile ovom prilikom.
No prema “neimenovanom izvoru bliskom pregovorima”, čije su tvrdnje prenijeli brojni mediji, unatoč žestokim međusobnim optužbama premijera i šefa opozicija za “blokiranje” pregovora, nade za dogovor ipak ima, jer su pokušaji dogovora trenutno zapeli na pitanju točnog termina kada će Gruevski podnijeti ostavku. Dok opozicija inzistira na što skorijem datumu, Gruevski je prema izvoru spreman na povlačenje tri mjeseca uoči izbora. S obzirom da je do glasanja ostalo svega desetak mjeseci, lako je moguće da će se u cjenkanju tijekom sljedećih sastanaka naći kompromisan datum.
Pregovori pod predsjedanjem Hahna mogli bi ipak imati i dalekosežnije posljedice od tehničkih usuglašavanja datuma “prijelaznog perioda”. Naime, sudeći prema izjavama europskog povjerenika, europsko “facilitiranje” dogovora ima za cilj prije svega ubrzati “euroatlantske” integracije zemlje i provođenje “nužnih reformi”. To bi moglo značiti i da će formalni sporazum između vlade i opozicije uključivati i odredbu o obvezivanju obaju političkih aktera na provođenju daljnjih ekonomskih reformi po receptu Europske komisije, koje će vjerojatno (sudeći po bosanskohercegovačkom primjeru) uključivati “mjere štednje” i daljnju zakonsku fleksibilizaciju radnih odnosa.
Paradoksalno, dosadašnje socijalne posljedice upravo takvih mjera već su na eskalaciju političke krize u Makedoniji utjecali znatno više od parlamentarnih nadigravanja dvaju najvećih političkih stranaka.