Dok se uzorci poljudske trave nalaze na forenzičkoj obradi, vježbe iz socijalno-političke forenzike pozadine poljudskog incidenta i dalje okupiraju medijski prostor. I događaju se otprilike na tri razine – na prvoj koju predvode političke perjanice i pojedini komentatori fokus je na osudi bez zadrške i urušavanju “europskih vrijednosti” kao da je kukasti križ “neeuropska vrijednost”. Radi se o uvježbanoj maniri kompradorskog sluganstva koje se isto pokorno odnosi prema zapadnom pogledu bilo da se radi o nacističkim gadarijama, rastu javnog duga ili brojanju predsjednika država na Titovu sprovodu. Druga razina je ona na kojoj operiraju uglavnom tzv. bardovi sportskog novinarstva koji, premda donekle razumiju osnovni antagonizam u našem nogometu, igraju ulogu “kordona franjevaca” i štite svetinju reprezentacije i autonomiju nogometne igre. Treća su razina oni koji jako dobro razumiju antagonizam o kojem se radi, ali se kolebaju između bezuvjetne osude čina na Poljudu i “kompromitacije” s inzistiranjem na onom “ali” koji nastoji objasniti kontekst, a za kojeg postoji strah da će relativizirati gnjusnu simboliku.
Posvetimo se tome “ali” kroz tri okvirna pitanja: kako su ustaški pokliči i ikonografija zadobili antiestablišmentsku dimenziju i priskrbili si simboliku otpora; kako točno funkcioniraju u konkretnoj dinamici navijači – Hrvatski nogometni savez (HNS) – UEFA; kako čitati ovaj čin u široj taktičkoj dimenziji navijačke borbe protiv HNS-a? Dominantna interpretacija kontinuiranog ustašluka na tribinama, prvenstveno na utakmicama “repke”, zasniva se na upiranju prstom u vrhušku HNS-a koja se benevolentno odnosila prema svim dosadašnjim skandiranjima i time davala do znanja da se radi u prihvatljivom ponašanju. No, dok ova interpretacija možda vrijedi za “domobranski idiotizam” istočnih i zapadnih tribina koje spremno odgovaraju “spremni!”, korištenje ustaške simbolike u organiziranom otporu iz kopa prema politici HNS-a ipak zahtijeva nešto opsežniji interpretacijski okvir. Za razliku od kockasto klaunastih “domobrana” ovdje se radi o jasnom razumijevanju odnosa moći i ekonomskog funkcioniranja, kako saveza tako i UEFA-e, ali i o odluci da se to razumijevanje artikulira i kroz fašističku simboliku.
Lažna antiestablišmentska dimenzija ustaštva
Iako se nesumnjivo radi o taktici vezanoj uz raspon kazni kojima UEFA barata, čega ćemo se dotaknuti na kraju, na snazi su i neki dubinski društveni procesi u kojima se ušivaju kontinuirani rad nacionalističke ideologije kroz zadnjih dvadeset pet godina i očigledna dinamike periferizacije i osiromašenja društva upravo kroz eurointegracijske procese. Neposredno i “nesvjesno” prepoznavanje te dinamike i okvir otpora koji je na raspolaganju, nacionalizam (iako kroz nedavnu povijest samo marginalno antieuropski orijentiran), za ishod imaju artikulaciju otporu u radikalizaciji tog nacionalizma, odnosno ustaštvu, koje si posredstvom zabrane takve ikonografije priskrbljuje dimenziju otpora. A nesputano razvijanje ustašluka na tribini ne proizlazi iz logike “Šuker je bio na Pavelićevom grobu, pa mogu i ja vikati ‘Za dom spremni!'”, već iz uloge ustašluka kao “jedine dostupne” antielitističke pozicije. Širi društveni okvir za taj rast je bila sakralizacija Domovinskog rata zaključno sa SDP-ovom deklaracijom koja je od samog rata učinila elastični ideološki okvir koji je rehabilitirao i ustaštvo u određenoj mjeri, ali nikad sasvim, što ga čini, naravno lažnom, figurom otpora.
Logika ustašluka kao antiestablišmentskog momenta “prikladno” je poslužila u navijačkoj borbi protiv HNS-a i UEFA-e. Potonja, koja rezolutno kažnjava fašističke ispade, iako prvenstveno iz perspektive neometanog kolanja novca, poslužila je kao poluga za pritisak na HNS. Odnosno, istovremeno je ustašluk funkcionirao kao oblik protesta protiv UEFA-e, ali i kao sredstvo za pokušaj izbacivanja nogometne reprezentacije iz kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Upravo gore ocrtana dinamika periferizacije se javlja kroz sliku UEFA-e, a nacionalizam, odnosno ustašluk, kao “prikladno” oružje protiv. No, i da je riječ samo o taktici, a ne i o iskrenom ustaštvu dijela navijača, radi se o potpuno neprihvatljivom i pogrešnom pristupu koliko god bio razumljiv iz šire analitičke perspektive. No, nikad se ne treba ustručavati posezanja za onim “ali” jer su to “ali” i obrazloženje koje slijedi nužan preduvjet da moralna osuda postane i politički djelatna.
Taktički promašaj
Kod onih koji razumiju problematiku i miljama su daleko od bilo kakvog sentimenta prema ustaštvu, čest je bio pristup: “svastika mi se gadi, ali u ovom slučaju cilj opravdava sredstvo”. Bez da ulazimo u tzv. makijevalističke vježbe, ova taktika ne funkcionira ni u slučaju da ih prihvatimo. Pitanje jesu li “poljudski crtači” stvarno nacisti ili nisu (a jasno je da je bez obzira na to funkcija kukastog križa bila isključivo u nastojanju da se naškodi HNS-u) je prilično irelevantno, jer ako si dovoljno “ideološki fleksibilan” da možeš koristiti i kukaste križeve u političkom obračunima činiš jednaku štetu. Jer način na koji se obračunavaš s neprijateljem imat će posljedice na način upravljanja i politiku kad neprijatelja smijeniš. I to ne samo u ideološkom smislu. Ovdje se radi o “autonomizaciji” borbe protiv Mamića i HNS-a koja je izgubila širu političku dimenziju, kakvoj svjedočimo u nogometu zadnjih godina, i svu energiju usmjerila u mehanički čin njihova rušenja koji sasvim depolitizira borbu za bolji nogomet. A jedini pravi način rušenja je masovnost i inkluzivnost onih i koji nemaju neposredan doticaj s nogometom.
I zbog toga ovo nije očajnički čin onih koji se bore protiv HNS-a, kako su dobronamjerni komentatori objašnavali i incidente u Milanu prošle godine. Ostavimo li na trenutak nesnosni ideološki gnoj po strani, radi se o taktičkoj grešci koja reproducira medijsku matricu koja Mamiću i Šukeru odgovara – huligani vs. HNS. To je vidljivo iz činjenice da su njima i baklja u terenu i ustaški poklič jednaki znakovi huliganizma. A navijači ih također koriste kao “politička sredstva” na istoj razini. Međutim, dok baklja može osvijetliti politički put, ustašluk ga može jedino zamračiti i pokopati.