Uz takozvane kulturne ratove, korupcija se pojavljuje kao gotovo jedina tema u hrvatskom medijskom i političkom prostoru. Ne samo da je sva društvena pažnja i politička mobilizacija usmjerena ka intrigama otkrivanja/zataškavanja korupcijskih skandala, već puno presudnije, sva politička imaginacija je svedena na korupciju kao jedini preostali eksplanatorni okvir za razumijevanje društvenih procesa. Pitanje je kako razumjeti korupciju kao društveni proces.
Iako je prva petoljetka ekonomske krize već iza nas, obrasci objašnjavanja uzroka i prijedlozi rješenja izlaska i dalje su prilično tvrdoglavi i skučeni. Kako kriza funkcionira i kao konačna ovjera neuspjeha tranzicijskog puta, identični su obrasci i njihovi obzori u igri kad se pokušava podvući valorizacijska crta ispod procesa restauracije kapitalizma u Hrvatskoj. Osnovne razloge analitičkih manjkavosti tih obrazaca možemo pronaći u dvjema ishodišnim premisama: 1) država i tržište su dva potpuno razdvojena društvena entiteta; njihov odnos je fundamentalno antagonistički; krimen je uvijek na strani države 2) razvoj kapitalizma u Hrvatskoj promatra se iz perspektive normativnog ideala dostižnog svakoj državi pod uvjetom da slijedi udžbeničke i/ili briselske upute; iz jednadžbe se izuzimaju odnosi kapitalističke konkurencije i globalna podjela rada; korupcija se tretira kao glavna prepreka proplamsaju poduzetničkih sloboda i njen se korijen nalazi u mentalitetnim zadanostima. Oslanjanje na ove dvije naznačene premise priječi nas da sagledamo državu kao kapitalističku državu, odnosno da ustanovimo koje su strukturne funkcije države u reprodukciji kapitalističkog načina proizvodnje i da smjestimo te uvide u konkurentsku dinamiku globalnog kapitalizma te da istražimo kako su te strukturne funkcije artikulirane u perifernim državama poput Hrvatske. Osim bistrenja ideološkog mulja, pristup državi lišen histeričnog papagajstva bilo poduzetničkih heroja bilo civilnodruštvenih lijepih duša, ocrtat će nam i dinamiku političkog polja, odnosno njegovu strukturnu skučenost u hrvatskom kontekstu.
Kapitalistička država
Država je neophodna za reprodukciju kapitalističkih društvenih odnosa. Pored toga što jamči pravnu nedodirljivost privatnog vlasništva, ona sudjeluje i u neposrednijim ekonomskim zahvatima kao što je na primjer ulaganje u javnu infrastrukturu poput prometnog sustava u koji zbog neisplativosti niti jedan kapitalist nikad ne bi uložio, a ta infrastruktura je presudna za održivost sistema i privatne profite. Također, država kroz zdravstveni i školski sustav izravno sudjeluje u reprodukciji radne snage, odnosno čini ju produktivnijom za kapital. Međutim, ono što je presudno za našu perspektivu jest da država mora koordinirati reprodukciju kapitalističkog sistema, odnosno riječima Friedricha Engelsa, ona se ponaša kao idealni kolektivni kapitalist. Bez obzira na utješne priče o tržišnom ekvilibriju, netko mora koordinirati konfliktne interese različitih jedinica kapitala i različitih sektora. Država to čini različitim regulatornim mjerama i makroekonomskim odlukama. Konfliktne interese možemo locirati u kontradikcijama na višoj razini apstrakcije – npr. svaki pojedini kapitalist nastoji što više sniziti cijenu rada u vlastitoj firmi i time si priskrbiti veću profitnu marginu, no također mu nije u interesu da to rade i ostali kapitalisti u drugim sektorima jer bi na taj način uništili potražnju za njegovim proizvodima i onemogućili mu realizaciju viška vrijednosti stvorenog u proizvodnji – kao i u konkretnijim formacijama npr. odlukom o monetarnoj politici koja ide u prilog financijskom i uvozničko-trgovačkom sektoru, ali koči razvoj proizvodno-izvoznog sektora. Jer s obzirom na konkurentsku unutarsektorsku i međusektorsku dinamiku raspodjele ukupnog društvenog profita, nije moguće da interesi jedinice kapitala ili određene frakcije korespondiraju u potpunosti s interesom kapitalističkog načina proizvodnje kao cjeline. Tu na scenu mora stupiti država nastojeći pomiriti kratkoročne konkurentske interese pojedinih kapitala i frakcija i dugoročan interes reprodukcije kapitalističkih društvenih odnosa.
Dakle, nužna je uspostava države kao relativno autonomnog političkog polja unutar kojeg se konsolidiraju konfliktni interesi različitih frakcija kapitala. Odvajanje države od proizvodnih odnosa za ideološki efekt ima njihovo tretiranje kao odnosa sličnih prirodnima, koje država svojim djelovanjem kontaminira i ugrožava. No, upravo zbog te odvojenosti od proizvodnih odnosa država ima potencijal da integrira interese vladajuće klase i da osigura stabilnu vladavinu kapitalističkih društvenih odnosa. To čini formirajući, gramšijevskim rječnikom, blok moći. Zbog navedenih konfliktnih interesa različitih kapitala unutar bloka moći uvijek je jedna frakcija hegemona. Ona si priskrbljuje koincidiranje vlastite dugoročne strategije s kolektivnim interesom bloka moći sputavajući ostale frakcije vladajuće klase. No, osim unutarnjih konflikata, vladajuća klasa je u konfliktu s podređenim klasama i za reprodukciju sistema nužno je integrirati određene dijelove narodnih klasa u blok moći. S obzirom na formalnu jednakost u kapitalizmu koju uživaju i oni koji ne posjeduju ništa osim vlastite radne snage i na nepodudaranje ekonomske i političke moći, nužno je upotrijebiti različite mehanizme konsenzualne integracije dijelova podređenih klasa i uspostavu hegemonije. Treba istaći da različite krizne situacije uključuju obustavu gore navedenih jednakosti i separacija, poznatih u raznim fašističkim oblicima buržoaskih vladavina, no ovdje nam je bitno ukazati na osnovne mehanizme funkcioniranja kapitalističke države bez posezanja za ekstremnijim rješenjima.
Blok moći
Kako je u Hrvatskoj artikuliran blok moći? Koja frakcija kapitala drži hegemonu poziciju i na koji način su integrirani dijelovi podređenih klasa? Možda je najilustrativniji primjer od kojeg se može krenuti lanjska priča oko referenduma za ulazak u Europsku uniju. Od samog osamostaljenja pa do dva dana nakon referenduma nitko iz ešalona vladajuće klase nije zucnuo ni minimalni prigovor na eurointegracijske procese. Par dana nakon referenduma javili su se glasnogovornici nacionalne buržoazije (prvenstveno iz prehrambeno-prerađivačkog sektora) tražeći pomoć od države. Naime, ulaskom u EU Hrvatska je morala automatski istupiti iz CEFTA-e unutar koje je ostvarivala pozitivnu trgovinsku bilancu, a posebno je pogodovala spomenutom sektoru. Jasno su izložili svoj strah da će ih konkurencija na evropskom tržištu pokopati i ucjenjujući Vladu radnim mjestima navijestili da će u slučaju izostanka bilo kakve pomoći premjestiti pogone na istok, u BiH i Srbiju. Njihova apsolutna šutnja u predreferendumskim raspravama jasan je indikator odnosa u bloku moći i hegemonije financijskog i trgovačko-uvoznog kapitala. Kroz cijeli tranzicijski period država je putem eurointegracijskih procesa organizirala liberalizaciju trgovine i monetarnu politiku stabilnog i apreciranog tečaja, uvjete reprodukcije kapitalističkih društvenih odnosa iz perspektive dugoročnih interesa navedenih frakcija kapitala. S obzirom da su ti kapitali u većinski stranom vlasništvu dolazimo do specifičnosti periferne kapitalističke države.
Hrvatska država je ulaskom u EU veliku većinu funkcija idealnog kolektivnog kapitalista prenijela na tu nadnacionalnu formaciju. Kao što je poznato, u Europskoj uniji postoji određena podjela rada između njenih institucija i sporazuma te nacionalnih država – trgovinska, monetarna i fiskalna politika su što u potpunosti što dominantno određeni europskim okvirom, dok su nacionalne države u prvom redu zadužene za i dalje segmentirana tržišta rada i socijalnu proviziju. Logika osnovnih ekonomskih odnosa nam sugerira da je i ono što je preostalo pod upravljajućom rukom nacionalnih država presudno određeno politikama koje diktira EU na zajedničkoj razini. Uz taj institucionalno skučeni manevarski prostor za političko-ekonomsko djelovanje i činjenica da je bankarski sustav u stranim rukama gotovo u potpunosti veže ruke bilo kakvom pokušaju hegemonijskih promjena u bloku moći i lišava državu, odnosno neku progresivniju snagu koja bi eventualno preuzela vlast, bilo kakvog prostora za političko djelovanje i samim tim presudno sužava političku dinamiku u zemlji.
Hegemonijski odnosi
Pritom se pojavljuje kontradikcija vezana uz funkcioniranje hegemonijskih odnosa u bloku moći. Odnosno, hegemonija frakcije financijskog i trgovačkog kapitala među vladajućom klasom ne korespondira s hegemonijom integriranja podređenih klasa. Postojao je kratak period od 2003. do 2008. kad je ta frakcija uspijevala integrirat dijelove podređene klase kroz strategiju imovinske inflacije i masovno kreditiranje potrošnje kućanstava, no dolaskom krize ta je strategija postala nemoguća kao dominantna i većina hegemonijskog rada prepuštena je državi, strankama i povezanim fragmentima nacionalne buržoazije. A ključni mehanizam integracije je korupcija. Korupcija periferne države je strateški odgovor na međunarodnu kapitalističku konkurenciju i osiromašenje širokih slojeva, a ne neizbrisiv talog nekog imaginiranog balkansko-socijalističkog mentaliteta. Radi se o jedinom instrumentu aktivne ekonomske politike koji je preostao na raspolaganju lokalnim političkim akterima. Tu nam nije cilj ni na koji način braniti koruptivne radnje već ih smjestiti u strukturni kontekst.
Nakon što su frakcije nacionalne buržoazije uvidjele da se ne mogu nositi s jačom konkurencijom sa Zapada ili da im nivo potražnje nije dovoljan za profitabilno djelovanje, okrenuli su se državnom proračunu i koruptivnim poslovima čijim sudskim epilozima ili bar medijskim aferama svjedočimo svakodnevno. Jednostavno, nisu kao u neoliberalnoj bajci pravedne tržišne utakmice nakon poraza rekli – OK, priznajemo, slabiji smo, idemo kući. Zbog toga su presudno povezani sa strankama jer im one omogućuju unosne poslove, od pumpanja cijena kilometra autoceste do predstečajnih nagodbi. S druge strane, stranke, barem zasad, omogućuju i integraciju dijela podređenih klasa i njihovo pacificiranje. I tu je korupcija kroz prijevremena umirovljenja i zapošljavanja u javnom sektoru jedini mehanizam na raspolaganju. Hegemona frakcija kapitala je prepustila integraciju državnim aparatima tražeći pritom što niže poreze i socijalna davanja, direktno ugrožavajući taj integracijski balans. U situaciji u kojoj korupcija funkcionira kao efekt kontradikcije u bloku moći, dolazi do miješanja različitih funkcija države, primjerice upravljačke i socijalne, jer je klijentelističko zapošljavanje socijalna mjera koju socijalna država nije u stanju ispuniti. Zato ne treba čuditi da ljudi i dalje glasaju za HDZ ili Bandića, ili u nekim gradovima za SDP, bez obzira na afere. Radi se o stvorenim klijentelističkim mrežama koje nadomještaju socijalnu državu ili apsorbiraju viškove s tržišta rada.
Neizvjesno je koliko će kontradikcija u bloku moći izdržati i koliko će ovaj mehanizam djelomične integracije držati situaciju iznad vode. Proračunska politika preostala je kao jedini prostor političko-ekonomskog djelovanja, a korupcija gotovo jedini instrument i posljedično gotovo jedina tema javnog govora kao i refleks za objašnjavanje društvenih procesa. Fiskalni monitoring iz Bruxellesa dodatno intenzivira klaustrofobičnu skučenost. Manjem dijelu podređenih klasa zaposlenih u sektorima pod dominacijom hegemonog kapitala odgovara status quo, nešto veći dio uključen je u široke klijentelističke mreže, dok velik broj ostalih ne vidi nikakvu političku opciju na raspolaganju. U takvoj konstelaciji razne regresivne inicijative dobivaju na zamahu – ne zato jer su ljudi reakcionarni kao takvi, već jer su svi prostori realnog političkog djelovanja ispražnjeni od bilo kakvog demokratskog upliva koji bi koincidirao s njihovim materijalnim interesima. Barem zasad.