Krajem pretprošlog tjedna objavljena je optužnica protiv rumunjskog premijera za korupciju koja je po svemu sudeći bila dio koordiniranog pokušaja smjene aktualne vlade. Iako korupcija doista predstavlja ozbiljan problem u vrhu rumunjske politike, kao uostalom i u drugim zemljama, posljednja je afera još jednom pokazala kako se antikorupcijske kampanje koriste u tranzicijskim sukobima različitih frakcija vladajuće klase.
Protiv rumunjskog premijera Victora Ponte je 5. lipnja podignuta optužnica za više koruptivnih djela, uključujući navodnu prevaru, pranje novca i krivotvorenje. Uz to, Ponta je optužen za sukob interesa jer je bivšeg suradnika imenovao ministrom u svojoj vladi. Svega nekoliko minuta nakon objave Državne uprave za borbu protiv korupcije, opozicija je podnijela prijedlog za izglasavanje nepovjerenja Pontinoj vladi. Činilo se kao da je Pontinom opstanku na mjestu premijera i čitavoj političkoj karijeri praktički odzvonilo u manje od pola sata. No gotovo dva tjedna kasnije, Ponta je još uvijek premijer: prvo je parlament odbio prijedlog o podizanju optužnice za sukob interesa, a onda prijedlog izglasavanja nepovjerenja vladi nije skupio nužan broj glasova. Za sada je Ponta preživio ovu političku oluju, ali se nalazi daleko od sigurnosti.
Pitanje koje moramo postaviti je sljedeće: što znači podizanje optužnice protiv Ponte? Je li u pitanju istinska učinkovitost trenutne antikorupcijske kampanje, koja dakle doseže sve do najvišeg ešalona rumunjskih političara – kao što tvrde Pontini protivnici? Ili se pak radi o tome da je sudstvo uvučeno u političku borbu – kao što tvrde Pontini pristaše? Obje interpretacije, iako u svakoj ima nešto istine, treba odbaciti u korist treće: pomaka rumunjske države i društva prema autoritarnosti.
Kako bismo ovo objasnili, prvo trebamo demistificirati antikorupcijsku kampanju. Svakako, poželjno je da korumpirani političari budu privedeni pravdi ako to zaslužuju. Zahvaljujući prirodi rumunjske tranzicije nakon 1989. godine, političari su često kombinirali političku i ekonomsku moć te djelovali u sklopu sveobuhvatne mreže interesa i međuzavisnosti. Kontrola državnih institucija, imovine i resursa bila je ključna u tolikoj mjeri da je državna birokracija postala samo dodatak moćnim privatnim ekonomskim interesima. Ovaj se odnos počeo mijenjati nakon 2004. godine: predsjednik Traian Băsescu otvorio je zemlju globalnim tokovima kapitala u nadi da će ovo nagristi snagu domaćih moćnika te je istovremeno počeo jačati ključne državne institucije (poput sudstva, policije i tajnih službi) kako bi ih uključio u borbu protiv domaćeg kapitala.
Zakon i red
To je nazvano antikorupcijskom kampanjom, koju su čvrsto podržali europski dužnosnici i američka ambasada. Dakle, antikorupcijska borba je neodvojiva od pomaka prema globalnom kapitalu te slabljenja lokalnog kapitala i logično je da su je predstavnici prvoga podržali svim raspoloživim sredstvima. Pod ovim utjecajima, korupcija je postala vrlo općenit pojam koji je velik broj prijestupa počeo tretirati kao kaznena djela, pri čemu su se slučajevi koji se bave korupcijom na sudovima rješavali po ubrzanom postupku (u usporedbi s regularnim slučajevima čije rješavanje i dalje kasni zbog stalnih odgoda). Uz to, kazne za osobe osuđene zbog korupcije mnogostruko su se povećale, do te mjere da sada silovatelj ili ubojica dobivaju manju zatvorsku kaznu od osobe osuđene zbog korupcije.
Ova kampanja uistinu je postigla svoju svrhu. Većina velikih lokalnih vlasnika kapitala sa snažnim političkim vezama sada je u zatvoru, dok su mnogi drugi pod istragom. Kao što smo pisali ranije, čak se ni oni koji su otvoreno podržavali kampanju protiv korupcije predsjednika Băsescua nisu izvukli nekažnjeno. U međuvremenu, proces je vodio sve većoj autonomiji državne birokracije, osobito sudstva i tajnih službi (dvaju ogranaka koji su nadležni za nadziranje i kažnjavanje većine slučajeva korupcije), i posljedično do daljnje demonizacije političke klase. Političari i sama politika počeli su se razumijevati kao smetnja, odnosno ljudi koji još nisu poslani u zatvor, a krivnja je izjednačena s pripadnošću političkoj klasi, i samo je pitanje vremena kada će se i službeno dokazati. Politički mehanizmi kontrole zamijenjeni su institucijama “reda i zakona”, nad kojima nema nikakvog političkog nadzora i koje su podložne samo unutarnjoj kontroli.
Ovo je bio glavni prijepor i u Pontinom slučaju. Optužnicu koju je podigao tužitelj velik dio javnosti i Pontini suparnici odmah su smatrali dokazom njegove krivnje i zbog toga je zatraženo da smjesta da ostavku. Samo je manjina (nekolicina ljevičara čija je uloga silom prilika ponovno reducirana na branjenje liberalnih vrijednosti) bila spremna istaknuti da je premijer nedužan dok mu se ne dokaže krivnja. Ali čini se da to više ne vrijedi za rumunjsko sudstvo: nedavno je političarku optuženu za korupciju i mito sud proglasio nedužnom, međutim ona je već provela šest mjeseci u zatvoru zbog tih optužbi, što je uništilo cijelu njenu karijeru i uzdrmalo život do temelja. Po zakonu, tužitelj koji je bio zadužen za slučaj nije odgovoran za svoju odluku, a država nema obvezu platiti ikakvu kompenzaciju žrtvama sudskih pogrešaka poput ove. Ukratko, dok se ljude de facto smatra krivima prije suđenja, ne postoji nikakav civilni nadzor ni načini kontrole sudstva.
Primat sudstva nad politikom
U takvim okolnostima uopće nije iznenađujuće da premijer još nije dao ostavku. Štoviše, u rijetkoj gesti političke samorefleksije Ponta je priznao da se nalazi u privilegiranom položaju za obranu od sudskim optužbi. “Obični” ljudi nalaze se u mnogo ranjivijoj situaciji kada su suočeni sa sudskim sustavom. Bez da pretvorimo premijera u žrtvu ili metu sudstva, kao što se sam opisao, ipak trebamo zapaziti da je taj slučaj uistinu simptom trenutnog odnosa između političke klase i sudstva u Rumunjskoj: na temelju pukih sumnji neizabrani tužitelj koji nikome ne odgovara za svoj rad može uzrokovati ostavku izabranog premijera ili parlamentarnog zastupnika.
Ono što je potaklo val teorija zavjere među Pontinim pristašama bila je ranije spomenuta podudarnost između objave optužnice i prijedloga za izglasavanje nepovjerenja vladi. Nesposobna formirati većinsku koaliciju koja bi smijenila premijera, oporba je iskoristila priliku u nadi da će optužnica ili natjerati premijera da da ostavku ili skupiti dovoljan broj glasova za izglasavanje nepovjerenja. Nije se dogodilo ni jedno ni drugo, unatoč značajnim naporima da se pokrenu i masovni ulični prosvjedi. Za sada premijer ostaje na dužnosti, ali glavni će problemi ostati isti.
Stvari dodatno komplicira činjenica da je trenutni skandal koji okružuje premijera stvorio novu kontradikciju: onu korupcije nasuprot protivljenju mjerama štednje. Dok većina ukazuje na Pontinu navodnu korumpiranost, drugi su skloni ukazati na njegova konkretna ekonomska postignuća, koja su ništa manje nego impresivna. Koristeći mješavinu liberalnog kejnzijanizma radi povećanja potrošnje i mekih neoliberalnih mjera kako bi zadovoljio velike kompanije, Ponta je omogućio ekonomski rast koji je jedan od najvećih u Europi u posljednje tri godine te efektivno poduzimao mjere za ublažavanje posljedica mjera štednje koje je nametnula prethodna vlada. Povećao je minimalnu plaću i mirovine te smanjio poreze na dohodak i PDV na osnove prehrambene artikle, što su mjere usmjerene na pomaganje najsiromašnijima i najranjivijima. Ostaje još mnogo posla, ali ovo su bile prve takve mjere nakon 2007. godine. Ponta je efektivno zaustavio ciklus mjera štednje. Iako mu to nije pomoglo da pobijedi na predsjedničkim izborima prošle godine, čini se da mu pomaže zadržati mjesto premijera.
Autoritarna klasna ofanziva
Naravno, ne bismo trebali biti prisiljeni birati između borbe protiv korupcije i dokidanja mjera štednje. Ali budući da su, naposljetku, i jedno i drugo klasne politike koje izražavaju duboko ukorijenjene klasne interese, nemoguće je ovaj aspekt ostaviti po strani. Barem u Rumunjskoj, antikorupcija je tijekom tranzicijskog perioda bila neizostavni dio neoliberalnog diskursa. Bila je usmjerena protiv korumpiranih političara, ali neizravno je podržavala diskurs protiv siromašnih i protiv socijalne države kao oblika “korumpiranja” siromašnih, kao oblika kupovanja njihovih glasova. Na Pontine ekonomske mjere dokidanja “štednje” ukazuje se upravo kao na oblik populističke korupcije, pokušaj zadržavanja biračkog tijela. Antikorupcijska kampanja protiv Ponte bila je dakle neodvojiva od kampanje protiv njegovih birača: uglavnom ruralnog stanovništva i urbane sirotinje.
Ovaj je mehanizam bio prisutan već tijekom prošlogodišnje predsjedničke kampanje. Pontini birači demonizirani su kao neobrazovani, siromašni, glupi, stari i ovisni o alkoholu, spremni prodati svoje glasove za piće. Mnogi su čak tvrdili da takvi ljudi ne bi uopće smjeli imati pravo glasa, a mladi ljudi iz srednje klase odlazili su u sela kako bi nadgledali tamošnje izbore. Ponta je izgubio i urbana srednja klasa proslavila je svoju pobjedu. Ali uz Pontu koji je i dalje premijer i aktivno provodi politiku suprotnu mjerama štednje, borba nije gotova. Trenutno previranje koje okružuje Pontu i pozivi na njegovu ostavku nisu usmjereni samo protiv njega nego i protiv njegovog biračkog tijela: oni izražavaju mržnju prema državi koja funkcionira (nevažno u kako maloj mjeri) u korist najsiromašnijih dijelova društva.
Uz sudstvo nad kojim ne postoji nikakav politički nadzor, uz kršenje temeljnih ljudskih prava (poput habeas corpusa) koje bez kažnjavanja provode tužitelji i policija diljem zemlje, uz politike protivne mjerama štednje koje se povezuju s korupcijom siromašnih i otvorenu mržnju onih koji podržavaju antikorupcijsku borbu prema toj kategoriji ljudi, Rumunjska očito klizi prema autoritarizmu. Čini se da je jedina razlika u tome da nositelj u ovome slučaju nije konkretna politička stranka ili političar, nego pravosudno-sigurnosni dio državnih institucija.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski