Prema nedavnoj odluci Vrhovnog suda Hrvatske, odredbe o vezivanju kredita uz švicarski franak bile su “razumljive”, odnosno gramatički ispravne, stoga se Sud nije trudio ulaziti u njihovu ekonomsku logiku i pitanje njihove pravednosti. No udruge dužnika s valutnom klauzulom ipak pravnim putevima pokušavaju vratiti raspravu na činjenicu nezaštićenosti potrošača kao ugovorne strane u odnosu s bankama.
Kada smo posljednji put na ovom mjestu pisali o problemu građana opterećenih kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bilo je to povodom Vladinog vatrogasnog fiksiranja tečaja švicarskog franka na 6,39 kuna, izrazili smo bojazan kako se bez radikalnih zaokreta u (monetarnoj) politici u skorije vrijeme ne može očekivati “pravi razvod od švicarca”. Očekivani status quo potvrdila je kako nemoć ministra financija Borisa Lalovca da pronađe zadovoljavajuće rješenje s Hrvatskom narodnom bankom (HNB) i osam tuženih poslovnih banaka, tako i odluka Vrhovnog suda objavljena sredinom svibnja, kojom je odbijena revizija tužitelja, a potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda.
Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača u svojoj je tužbi tvrdio da su poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača tako što su, u periodu od 2004. do 2008. godine, zaključivale ugovore o kreditima s valutnom klauzulom u švicarcima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. No prema mišljenju Vrhovnog suda, koji se pozvao na identičnu argumentaciju Visokog trgovačkog suda, odredbe o vezivanju kredita uz švicarski franak bile su jasne i razumljive te ne podliježu ocjeni poštenosti, pa stoga Vrhovni sud nema potrebu ocjenjivati ni poštenost ni ništetnost tih odredbi.
Radi se o višestrukim prevarama građana (štetnim kreditima u švicarcima pogođeno je, što neposredno što posredno, oko 400 tisuća ljudi), koje nitko nije zaštitio na odgovarajući način, kako je nakon ovakve odluke Vrhovnog suda ocijenila Udruga Franak. Ta je Udruga Državnom odvjetništvu RH i Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) podnijela kaznene prijave protiv pravomoćno osuđenih banaka, odgovornih osoba u tim bankama, bivšeg guvernera HNB-a Željka Rohatinskog i sadašnjeg guvernera Borisa Vujčića.
Nepošteni uvjeti
Predana je i ustavna tužba: Ustavni sud, smatraju u Udruzi Franak, trebao bi dubinski proučiti ovaj problem u kojem će se pokazati da dvije strane u ugovoru nisu bile jednakopravne i da je narušena etičnost poslovanja, a i monetarni suverenitet države Hrvatske, što ugrožava same temelje Ustava, odnosno pravo građana. Istovremeno je Europskoj komisiji upućen zahtjev za pokretanje postupka protiv Republike Hrvatske pred Europskim sudom zbog povrede dvaju članaka Ugovora u Europskoj uniji (UEU) i Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU).
S opravdanim oprezom prema dometima odluka Ustavnog suda, pogotovo u svjetlu njegova dosadašnjeg rada (primjerice, referendumsko pitanje o zabrani outsourcinga proglasio je nedopuštenim) i uz punu svijest o klasnom karakteru prava, kako onog na razini država članica tako i onog na razini same Europske unije, detaljnije ćemo se pozabaviti indikativnim propustom Vrhovnog suda RH u primjeni i tumačenju europskog prava.
Naime, već se u prvostupanjskom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pojavilo pitanje primjene europske Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je donesena radi zaštite minimalnih prava potrošača kao slabije ugovorne strane, a u hrvatski je pravni sustav implementirana Zakonom o zaštiti potrošača. Dok prvostupanjski sud tumači tu Direktivu u skladu s njezinim smislom (ratio legis), već je Visoki trgovački sud interpretira potpuno suprotno, odnosno na štetu umjesto u cilju zaštite potrošača.
Ekonomski razlozi i “jezična jasnoća”
Ni Vrhovni sud “nije imao dodatnog znanja, inspiracije i volje da se dublje upusti u razjašnjavanje fenomenologije valutne klauzule kako bi došao do pravog zaključka. (…) Ograničio se na pitanje je li ugovor bio jasan klijentima u smislu jezične, odnosno gramatičke ispravnosti. Pošto je utvrdio da su ugovori u tom smislu bili jasni, Vrhovni sud zaključuje: ‘Nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama.’ Ovakav stav Vrhovnog suda je razočaravajući i daleko je ispod utemeljenosti prvostupanjske presude, pa se može reći da je i sramotan za struku”, ocijenio je Ivan Lovrinović s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
Koliko je ovakav stav Vrhovnog suda sramotan za struku, koliko je otvorio brojna pravna pitanja i koliko je unio dodatnu nesigurnost umjesto što je razriješio onu pravnu, detaljno je argumentirala Udruga Franak u svom zahtjevu za pokretanje postupka protiv Republike Hrvatske pred Europskim sudom. Prema tom zahtjevu, Vrhovni je sud počinio dvostruku povredu Ugovora o funkcioniranju Europske unije: najprije onu postupovnu, jer je propustio uputiti prethodno pitanje o primjeni Direktive 93/13 Europskom sudu (njemu su se, inače, u vezi tumačenja te Direktive obraćali najviši sudovi Španjolske, Italije, Francuske, Rumunjske, Belgije, Mađarske…, ali ne i onaj Hrvatske), a onda i onu koja se tiče merituma spora, odnosno odbio je ocjenjivati poštenost odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak.
U vezi ovog potonjeg, Europski sud jasno kaže da “zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički jasna i razumljiva, nego i da su potrošaču također jasni i razumljivi ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te ugovorne odredbe kao i odnos između te odredbe i ostalih odredbi ugovora”.
Potrošači – slabija ugovorna strana
Ekonomskim razlozima koji su u pozadini primjene ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli Vrhovni se sud, vidimo, nije dao zamarati: Direktivu 93/13 koja je donesena radi zaštite minimalnih prava potrošača kao slabije ugovorne strane, i što se tiče pregovaračke pozicije i što se tiče razine obaviještenosti, upotrijebio je protiv istih tih potrošača odbivši odlučivati o poštenosti spornih odredbi zato što su one bile – formalno-gramatički ispravne!
“Vrhovni sud RH je pojam valutne klauzule razmatrao tek općenito u smislu poznatosti samog termina, umjesto da razmatra jasnoću i razumljivost konkretne odredbe u konkretnoj vrsti ugovora (potrošačko kreditiranje) i to na način da otplatu kredita vezuje za švicarski franak, valutu koja se nedvojbeno u Republici Hrvatskoj prvi put pojavljuje 2004. godine, i to na ovaj posredan način, upravo kroz sporne potrošačke kredite, da bi već 2008. prestankom ovog načina kreditiranja ponovno nestala. Sud je zanemario činjenicu da građani nikakva vlastita iskustva u pogledu valute švicarski franak nisu imali pošto se ova valuta nikada, pa ni danas, nije koristila bilo kao oblik plaćanja, bilo valuta uz koju bi se vezivale bilo kakve obveze ili plaćanje (…)”, stoji u prijavi udruge Franak Europskoj komisiji.
Ishod prvog kolektivnog slučaja u Hrvatskoj je razočaravajući i može se ocijeniti kao pobjeda pravne nesigurnosti: pitanje je kako će se nakon njega općinski sudovi odnositi prema individualnim tužbama nositelja kredita u švicarskim francima (njihova je praksa do sada bila šarolika, no u pojedinim su slučajevima znali prepoznati potrošače kao slabiju ugovornu stranu). Zanimljivo je također da su više sudske instance u kolektivnom sporu banaka (vjerovnika) i nositelja kredita (dužnika) stale na stranu moćnijih, što se može tumačiti potrebom da se sadašnji poredak održava uz što manji rizik – mogli bismo čak zaključiti da što je sudska instanca viša, u njezinim se presudama zaštita postojećeg poretka više očituje.