Uoči očekivane “pozivnice” krajem godine, zahuktava se kampanja za članstvo Crne Gore u Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Članstvo u NATO-u, kao prva stepenica “euroatlantskih integracija”, glavni je politički cilj aktualne vlade i neuspjeh u tom smjeru znatno bi olakšao pokušaje izglasavanja parlamentarnog nepovjerenja vladi koje nastoji pripremiti opozicija uz nesigurnu potporu “mlađih” koalicijskih partnera vladajuće stranke koji važu svoje opcije. Vladi u prilog ide panično ubrzavanje proširenja NATO-a kojim bi Zapad želio doskočiti navodnom ruskom “širenju utjecaja” u Istočnoj Europi, te posebno na Balkanu, s obzirom na “tradicionalne veze” koje pojedine zemlje (uključujući Crnu Goru) imaju s tom silom suparnicom NATO-a.
No u ostvarivanju svog cilja vlada se suočava i s ozbiljnim izazovom: velikim protivljenjem javnosti. Uz tradicionalne identitetske podjele u Crnoj Gori (pri čemu oni skloniji srpskom identitetu izražavaju veću rezervu), skepsu javnosti jača i pitanje troška članstva u vojnom savezu koji se ne čini kao nužnost malenoj Crnoj Gori bez velikih geopolitičkih ambicija ili vojnih izazova. Kako bi doskočio tim prigovorima, Centar za demokratsku tranziciju (CDT), organizacija zadužena i financirana za provođenje NATO-ovog programa “informiranja”, jučer je senzacionalistički objavila kako je “neutralnost najskuplja opcija”. Nižući proizvoljno argumentacijske nelogičnosti, lobistička je grupa ustvrdila da bi ostajanje izvan NATO-a značilo obavezu Crne Gore da svoj vojni proračun poveća na razinu Švedske, Austrije ili Finske.
Skupe misije
Osim te navodne nužnosti da nekoliko stotina puta poveća vojnu potrošnju u odnosu na sadašnju situaciju, kada je CG također izvan vojnih saveza, ova bi zemlja iz jednako neobjašnjivih razloga “morala” povećati vojni sastav barem četiri puta te – ponovo uvesti vojni rok. Argumentacijske akrobacije predstavljaju izvjesnu promjenu smjera “informiranja” o NATO-u, s tvrdnji da članstvo donosi “velike ekonomske koristi” na to da je “manje skupo”. No čak i to “skromnije” lobiranje se temelji ne samo na nejasnim, nego i na izravno netočnim podacima. Naime, članstvo u NATO-u, kao što između ostalog pokazuje primjer Hrvatske, ne znači nikakvo smanjenje troškova obrane, već upravo suprotno, ugovornu obavezu njegovog održanja na visokoj razini bez obzira na stvarne opasnosti.
Uz to, sve članice dužne su “standardizirati” svoju opremu, što ukratko znači da svo oružje, vozila itd… kroz određeni vremenski period moraju obnoviti, tj. kupiti od licenciranih proizvođača iz starih članica NATO-a što predstavlja ozbiljan izazov osobito za istočnoeuropske države s obzirom da je njihova oprema u pravilu istočnog porijekla i stoga nekompatibilna. No uz uplaćivanje u zajednički proračun i nabavu nove opreme, članstvo u pravilu za nove članice znači i obavezu sudjelovanja u vojnim misijama, koje Hrvatsku koštaju oko 250 milijuna kuna godišnje, odnosno 33 milijuna eura za stotinjak vojnika u Afganistanu i desetak drugdje, dok trenutna ukupna vojna potrošnja Crne Gore iznosi svega 50 milijuna eura.
Čak i ako ostanemo samo na razini vojnog budžeta, da ne spominjemo cijenu prekida trgovinskih odnosa sa zemljama kao što je Rusija, prava cijena članstva u NATO-u daleko je od onog što tvrde njegovi lobisti.