Predodžbe o negativnom utjecaju minimalne plaće na razinu zaposlenosti i ekonomski rast predstavljaju jedan od kamena temeljaca europskih ekonomskih politika. Iako je razvidna teorijska i empirijska neodrživost tih postavki, njihova “popularnost” ne jenjava, a prvenstveno zbog sve niže razine sindikalne organiziranosti diljem Europe. Na nedavno održanoj konferenciji u Ljubljani raspravljena je ekonomska uloga minimalne plaće u svjetlu mogućih novih oblika sindikalne borbe.
U organizaciji Inicijative za demokratski socijalizam, članice koalicije Ujedinjene ljevice, 4. juna je u Ljubljani održana prva stranačka programska konferencija. Posvećena je bila pitanju minimalne plaće, uz nju vezanih ekonomskih teorija i istraživanja, transformacijama strategije sindikalne borbe te problematici prekarnih radnika. Cilj konferencije je bio, kroz izlaganja predstavnika različitih organizacija, pokušati otvoriti prostor za promišljanje i raspravu, kao i za oblikovanje konkretnih prijedloga novih, socijalističkih politika. One postaju tim aktualnije u svjetlu posljednjih istraživanja javnog mnijenja prema kojima je Ujedinjena ljevica po prvi puta zauzela prvo mjesto među strankama. Iako ankete nisu i ne mogu biti orijentiri istinske socijalističke politike, ipak pružaju ohrabrujuć signal i simboličku potvrdu kako je drugačija politika moguća te da ta uživa potporu stanovništva. O tome kakva je teorija i empirija minimalne plaće te što ona znači unutar ustroja Europske unije, u uvodnom je predavanju govorio Urban Sušnik, asistent na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani.
Sušnik je odmah naglasio kako mitologija slobodnog tržišta nije konzistentna niti u teoriji, a nije ju moguće potkrijepiti niti empirijskim dokazima. Osvrnuo se i na otkriće talijanskog ekonomista Pierra Sraffe, koji je uspio pokazati kako klasična krivulja ponude i potražnje te uspostave ravnoteže među njima, u slučaju tržišta radne snage jednostavno ne vrijedi. Sasvim logičnim pristupom uspio je pokazati da veće plaće ne znače nužno manje radnih mjesta. John M. Keynes je, s druge strane, utvrdio kako je zaposlenost ovisna prvenstveno od očekivanja poduzetnika, tj. od njihovih investicija. Investicije su pak vezane uz očekivani prihod, odnosno profit, zbog čega nužno dolazi do strukturnog deficita i asimetrije, budući da investicijama nisu adekvatno pokrivena sva područja ekonomskog života, već samo ona u kojima poduzetnici naziru potencijalne profite. Manji dio stanovništva, poduzetnici, na taj način utječu na sve ostale, stoga je po Keynesu uloga države iznimno važna, jer bi država trebala brinuti da se strukturni deficit i asimetrije saniraju. Predstavnici kapitala, u Sloveniji primjerice Gospodarska komora (Gospodarska zbornica), neprestano tvrde kako ekonomiji nedostaje zraka, kako se ne može razvijati punim kapacitetom. “Guši” ju socijalna država, sindikati te radnička prava kao rezultat njihova djelovanja. Prema uvjerenju Gospodarske komore otkazni rokovi su predugi, otpremnine prevelikodušne, a minimalnu plaću bi neki najradije u potpunosti ukinuli, jer prema njihovom mišljenju koči ekonomski razvoj, pa čak i otvaranje novih radnih mjesta i zapošljavanje.
Mit o utjecaju minimalne plaće
Zadnja istraživanja, koja je na uzorku država članica OECD-a napravio Engelbert Stockhammer, profesor na sveučilištu Kingston u Londonu, pokazuju upravo suprotno. Utjecaj minimalne plaće na zaposlenost je statistički neznačajna, ukratko rečeno, njezina promjena nema osjetan, niti spomena vrijedan utjecaj na stopu zaposlenosti. S druge strane, stopa akumulacije i posljedične kapitalne investicije jesu statistički značajni. Stockhammer je pokazao kako 1-postotni porast akumulacije u prosjeku znači 0,7-postotni pad nezaposlenosti. Na razini Europske unije se takva, kejnzijanska, odnosno investicijski orijentirana politika ne potiče, upravo suprotno, države članice međusobno se natječu u trci prema dnu, tj. u snižavanju troškova radne snage. Zapravo se radi o klasičnoj dilemi zatvorenika nedavno preminulog američkog ekonomista Johna Nasha. Svaki zatvorenik, članica EU, bori se za svoju korist i neposredne privilegije (u prvom redu Njemačka). Te koristi mogu ostvariti isključivo na račun gubitnika (periferije južnih i istočnih država članica). U slučaju kada bi svi zatvorenici, odnosno države članice EU, djelovale usklađeno, od toga bi svi imali najveće koristi. No postojeći monetarni režim to praktički onemogućava, u njegovom je okviru voditi sindikalnu borbu iznimno teško, ako ne i nemoguće. Institucije kapitala su, naime, već internacionalizirane te su si podredile kompletan društveni život, dok radničke organizacije takvu internacionalnu moć nemaju.
Poteškoće s kojima se danas suočavaju sindikati objasnio je Branimir Štrukelj, generalni sekretar Konfederacije sindikata javnog sektora (Konfederacija sindikatov javnega sektorja). U desetljeću između 1995. i 2005. godine u Sloveniji je udio plaća u BDP-u jednakomjerno rastao, da bi nakon 2005. godine (ulazak u EU, prva vlada Janeza Janše) udio plaća u BDP-u počeo padati. Vrhunac sindikalne moći u Europi dosegnut je sredinom sedamdesetih godina, kada je u Velikoj Britaniji i Italiji sindikalno organizirano bilo preko 50 posto radnika, nešto manje u Njemačkoj, a puno više u Skandinaviji. Nakon toga ovi udjeli počinju opadati, pa je tako danas u Velikoj Britaniji u sindikate učlanjeno još samo 30 posto radnika, a u Njemačkoj tek 20 posto. U Sloveniji je 1991. godine sindikalna pokrivenost iznosila 60 posto, 2000. godine udio pada na 40 posto, 2003. opet raste na 44 posto, a danas se kreće na oko 20 posto. Od 800.000 registriranih radnika u Sloveniji, oko 160 do 180 tisuća ih je učlanjeno u sindikate. Povrh toga, to članstvo je raspršeno na više od 2000 sindikata. Radnička se moć, stoga, kako u kvantitativnom (u sindikatima je sve manje radnika), tako i u kvalitativnom (sindikati su sve više fragmentirani i sve slabiji) smislu drastično i kontinuirano smanjuje.
Teškoće sindikalnog organiziranja
Štrukelj je ustvrdio kako su sindikati u krizu ušli nepripremljeni, budući su u okviru tripartitnih pregovora između države, kapitala i rada, bili prisiljeni na tzv. concession bargaining (pregovaranje o ustupcima). Drugim riječima, na ublažavanje i uljepšavanje kontinuiranog smanjivanja prava radništva i socijalne države kao takve. Sindikatima danas prijeti i uspjeh neoliberalne ideologije, koja je radnike u javnom i privatnom sektoru uspješno nahuškala jedne na druge. K tome, unutar javnoga sektora i pojedinih njegovih grana počinju dominirati usko strukovne orijentacije pojedinih sindikata. Takvi sindikati se bore tek još za profesionalne interese vlastitog članstva, dok za sudbinu ostalih zanimanja, grana i sektora, nimalo ne mare. U takvim okolnostima je za takve sindikate pobjeda već to ukoliko izgube manje nego “konkurentni” sindikati, dodao je Štrukelj te se i sam složio kako je potrebna internacionalizacija borbe, jer je bojno polje unutar pojedine nacionalne države izrazito ograničeno.
Zala Turšič, predsjednica sindikata Mladi plus, koji se bavi prvenstveno pitanjem prekarno zaposlenih, u pravilu mladih, radnika i radnica, u uvodu svog izlaganja ustvrdila je kako je ugovor o radu osnova iz koje proizlaze sva radnička prava, pa tako i minimalna plaća. Za prekarno zaposlene, a slovenski udio mladih u takvom obliku zaposlenja je najveći među članicama Europske unije, takav ugovor o radu u pravilu ne postoji. Zato je često rašireno mišljenje kako se borba za minimalnu plaću prekarnih radnika ne tiče. Za radnika koji živi iz dana u dan, odnosno od naručitelja do naručitelja te mu se sva druga prava i beneficije koje proizlaze iz ugovora o radu čine gotovo znanstvenom fantastikom, takva se borba uistinu čini udaljena od svakodnevnih problema te u tom smislu čak i potpuno besmislena.
Lažni generacijski sukob
Takvo razmišljanje potpiruju i predstavnici kapitala i neoliberalni apologeti. U zadnje vrijeme nastaju čak i inicijative samih mladih, utemeljene na generacijskom argumentu kako je srednjoj i starijoj generaciji bilo omogućeno sve, dok mladi, rođeni nakon 1980., mogu samo sanjati o mirovini, plaćenom dopustu i bolovanju. Takvim inicijativama je zajedničko da pravdu žele provesti tako što će prava oduzeti ili smanjiti onima koji ih imaju, dakle starijima, zaposlenima u javnom sektoru, a prava bi se onda prema načelima “objektivne tržišne alokacije” trebala preliti prema mladima i prekarno zaposlenima. No, takvo je razmišljanje promašeno, jer ekonomsku, odnosno klasnu, borbu između onih koji imaju i onih koji nemaju zamjenjuje generacijskom borbom ili borbom između radnika javnog i privatnog sektora. Pritom se zamagljuju činjenice da su generacije unutar sebe podijeljene, da je sve veći broj starijih također prekarno zaposlen, da je npr. javna ustanova RTV Slovenije jedno od najgorih legla nesigurnog rada, itd. Sve što bi takvoj politici uistinu pošlo za rukom, a sve joj više već i polazi, jest smanjivanje raspona prava.
S druge strane, Zala Turšič i sindikat Mladi plus se zalažu za širenje ugovora o radu i stečenih prava iz radnog zakonodavstva na što širi krug ljudi. Trude se u njih uključiti te na taj način ekonomski i politički osnažiti i prekarno zaposlene radnike. Suradnik Instituta za radničke studije (Inštitut za delavske študije) i član Inicijative za demokratski socijalizam, Branko Bembič, istaknuo je nužnost gradnje mreža solidarnosti. Tek tako će, naime, biti moguće uspostaviti klasnu svijest potrebnu kako bi radnice i radnici bili svjesni zajedničkih problema i nužnosti zajedničke borbe. Za tu je svrhu potrebno stranačku mrežu uspostaviti po uzoru na istraživačku organizaciju. Lokalni odbori, kao i stranačka centrala, moraju preuzeti istraživačku funkciju, uspostaviti mrežu aktivista i aktivistkinja, koji će biti sposobni u lokalnim sredinama detektirati političko-ekonomske i ostale probleme te na njih reagirati prije nego dođe do toliko zaoštrene situacije da često više nije moguće učiniti ništa.
Oslanjajući se na teoriju i praksu talijanskih operaista, Bembič je pozvao na istraživanja u okviru kojih bi objekt istraživanja, tj. radnice i radnici, kao i istraživači i istraživačice, kroz rad te vrste i sami postali subjekti vlastite emancipacije. Istraživanje vlastitog položaja, njegova analiza i razumijevanje te artikulacija političkih rješenja i akcija, omogućit će uvjete za postavljanje temelja danas potrebne radničke borbe i napad na institucije kapitala. Usporedno s tim, i gradnju radničkih institucija, njihovu internacionalizaciju i nadilaženje uskih okvira ekonomske borbe, odnosno kanaliziranje neposrednih radničkih interesa u političku platformu.
Sa slovenskog preveo Goran Matić