Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović sudjeluje na bratislavskoj konferenciji o “globalnoj sigurnosti” (Globsec) u organizaciji Slovačke atlantske komisije, lobističke grupe Sjevernoatlantskog saveza (NATO). Tom je prilikom jučer dala i intervju televizijskoj stanici Euronews: slični intervjui domaćih političara stranim televizijskim stanicama toliko su rijetki, a znanje i interes stranih medija toliko mali, da se svako pojavljivanje smjesta doživljava kao veliki događaj, pri čemu se kao ključno pitanje pojavljuje znanje engleskog koje određuje je li političar “osramotio” za cijelu zemlju. S obzirom na američko obrazovanje i donedavno radno mjesto u NATO-u, predsjedničkin engleski bio je vrlo dobar. No sadržaj njezinih odgovora ipak dobro ilustrira zašto su intervjui s domaćim političarima toliko neatraktivni.
Predsjednica Hrvatske je naime ponudila samo niz fraza i floskula koje inače čujemo od slabo upućenih i nezainteresiranih stranih dužnosnika. U tom smislu, njezini su se odgovori sjajno uklopili u uvodni stejtment urednice emisije koja je konstatirala kako “Dvadeset godina nakon Dejtona, bauk sektaškog [vjerskog i etničkog] nasilja i dalje baca svoju tamnu sjenu na Balkan” te otvorila intervju pitanjem o tome je li Balkan “na rubu pada u međuetničke sukobe”. Riječ je o izjavama koje služe gotovo kao karikatura karakterističnih orijentalističkih predrasuda kojima zapadni novinari nastoje kompenzirati vlastito neznanje o području. Balkan jednako rat – to je već poznato. Ostaje nam samo da brojimo godine od posljednjeg sukoba i eto nam savršenog bekgraunda svake priče i svake vijesti.
“Snažne poruke”
No ipak je manje očekivano da predsjednica, koja je osim SAD-a i Bruxellesa ipak povremeno živjela i u Hrvatskoj, pristane na takav kondenzat simplifikacija. I za nju su problemi Balkana prije svega sigurnosni, a identificiranje “izazova” u Rusiji i na Bliskom istoku jasan je odraz njezine dosadašnje karijere kao NATO-birokrata. Odgovori na lokalne probleme jednako su “globalni” – kako bi se Balkan stabilizirao, prema Grabar-Kitarović potrebno je prije svega pojačati pritisak zapadnih diplomata na lokalne političare kako bi “proveli nužne reforme”. Dok zadržava ideološku ilustraciju “učitelja i učenika” u odnosu Zapada i Balkana, predsjednica je nastojala pomaknuti svoju ulogu prema učiteljici, odnosno zauzela je poziciju “zapadne institucije”, umjesto one lokalne političarke.
Regija za hrvatsku predsjednicu dakle nije prostor koji ona predstavlja pred zapadnim institucijama, nego prostor kojim ona pomaže upravljati u ime tih institucija. Dobro se to vidjelo na pitanju o budućnosti dejtonskog uređenja BiH, pri čemu su obje sugovornice inzistirale na tome kako je došlo do “blokade”. Odgovor na tu blokadu prema predsjednici trebao bi biti “slanje snažnije poruke regiji od strane EU i NATO-a”. Problemi u regiji se dakle rješavaju pojačavanjem pritisaka stranih institucija na lokalne političare koji se prezentiraju kao prepreka njihovom rješavanju. No zanimljivo, obje su sugovornice elegantno ignorirale činjenicu da je Dejton, sa svojim nefunkcionalnostima i oslanjanjem na etničke glavešine, zapravo proizvod Zapada koji je “stabilizaciju” ostvarivao snažeći podjele.
U ime Zapada
Grabar-Kitarović je također ponovo izrazila puno uvjerenje u blagotvorno djelovanje procesa euroatlantskih integracija na provođenje “nužnih reformi” na Balkanu pri tome paradoksalno zazivajući što skoriju “pozivnicu” Crnoj Gori za članstvo u NATO-u. No ta je zemlja po svemu sudeći primjer suprotnih procesa. Umjesto borbe protiv korupcije, povećanja slobode medija i demokratizacije, Crna Gora će svoju “pozivnicu” zaraditi svojim antiruskim geopolitičkim pozicioniranjem. Prihvaćanje te zemlje unutar institucija ilustracija je kako inzistiranje na “sigurnosnim”, odnosno geopolitičkim aspektima olakšava perpetuiranje lokalnih korumpiranih elita koje dobivaju podršku Zapada na temelju svoje “čvrste predanosti” zapadnim politikama.
Još je manje razumljivo predsjedničino inzistiranje na velikom problemu onog što naziva “ilegalnim migracijama”, misleći pritom na nedokumentirane prelaske granica brojnih ratnih izbjeglica čije su probleme nerijetko izazvale upravo članice NATO-a i EU. Dok se zemlje regije poput Bugarske, Makedonije i Srbije (u manjoj mjeri i Hrvatska) nose s golemom humanitarnom krizom izazvanom pritiskom na “zaustavljanje” migracija koje na njih vrše snažnije članice EU, naša je predsjednica izrazila veliku zabrinutost zbog pritiska “ilegalnih migranata” na Italiju te je posebno osjetila važnim upozoriti kako bi prihvaćanje izbjeglica, na koje su zemlje EU obavezne sukladno međunarodnim konvencijama, moglo “potaknuti daljnje ilegalne migracije”. Ne dakako u Hrvatsku, nego na Zapad u čije ime Grabar-Kitarović govori.
Ženska koža, muške maske
Razumljivo, dio intervjua bio je posvećen i ulozi žena u politici, te činjenici da je Grabar-Kitarović prva predsjednica Hrvatske. U prvotnom bljesku iskrenosti, predsjednica je objasnila kako na sebe uopće ne gleda kao na ženu, objašnjavajući dalje kako nije feministica jer se zalaže za “jednake šanse, a ne prednosti za žene”. Umjesto feminizma, predsjednica u maniri literature za samopomoć ženama sugerira da “vjeruju u sebe” i onda će im “sve biti moguće”. Domaći će čitatelj ipak izraziti sumnju u snagu vjere u sebe, prisjećajući se kako je predsjedničina karijera uglavnom ovisila o snažnijim muških figurama poput Ive Sanadera i Tomislava Karamarka, te da funkcija predsjednika pripada “blažim” i “simpatičnijim” figurama koje stoje u kontrastu prema mačističkim premijerima koji zapravo vode politiku zemlje.
Intervju Kolinde Grabar-Kitarović Euronewsu solidna je ilustracija bijede domaće politike koja četvrt stoljeća nakon formalnog osamostaljenja nije sposobna govoriti u svoje ime, čak ni na razini da prepozna specifičnost vlastite pozicije i vlastitih problema, a još manje na razini da predlaže svoja specifična rješenja. Iz toga proizlaze neizbježne kontradikcije: borba protiv migracija, ali jadikovanje zbog negativnih demografskih kretanja te istodobno zagovaranje ulaska u eurozonu. Jedina nedvosmislena pozicija pri tome je “čvrst” predsjedničin stav prema Srbiji. Balkan dakle ostaje prostor bez politike koji ni sam sebe ne razumije izvan lokalnih etničkih čarki. Bez obzira na bolji ili lošiji engleski, uz takve pozicije lokalnih političara teško možemo očekivati da nas razumiju izvan regije.