U već standardiziranoj dinamici političkih obračuna putem policijsko-sudskog aparata Zdravko Mamić je u javnom mnijenju već godinama, ili barem od SDP-ova dolaska na vlast, figurirao kao neminovni sljedeći predmet obrade. No, kako je radikalno najavljeni projekt “isušivanja močvare hrvatskog nogometa” ministra Željka Jovanovića počeo gubiti obrise i kasnije potpuno iščeznuo Jovanovićevom smjenom, tako su u javnosti počele špekulacije o tome da je Mamić jednostavno “prejak”, da je umrežen sa svim važnijim strukturama, od politike preko sudstva do policije, i da toliko zazivana “pravna država” tu ne može ništa napraviti.
Neprijepornim se čini da je Mamić imao zaštitu u tim strukturama, čemu pored paradiranja na HDZ-ovim skupovima i kava s poznatim sucima, vjerno svjedoči i jučerašnji nastup u emisiji Otvoreno u kojoj je Mamić izravno upitao ministra policije Ranka Ostojića zašto u istrazi protiv njega ne sudjeluju pojedini policijski načelnici i dužnosnici. Tim pitanjem je Mamić gotovo sam priznao da su upravo ti načelnici i dužnosnici bili “njegovi ljudi”, odnosno sugerirao da ih je policija namjerno zaobišla kako ne bi došlo do opstrukcije istrage.
Nakon što su policija i Državno odvjetništvo jučer obznanili početak istražnih radnji i nakon što je krenula premetačina kuća i poslovnih prostora Zdravka Mamića i njegova brata Zorana, trenutnog trenera Dinama, kao i izvršnog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Damira Vrbanovića, medijskim prostorom su zavladala tumačenja kako je riječ o predizbornom potezu SDP-a. Uglavnom je u tim tumačenjima bilo dometnuto kako je tužno da realizacija pravde ovisi o predizbornim igricama i kako je ta priča još jedan dokaz specifično jadne hrvatske političke stvarnosti. Dok su se oni skloni dovesti istu matricu do autošovinizma razveselili tom događaju jer bi eliminacijom Mamića iz javnog života mogli ukloniti prefiks auto- i iz priželjkivane europske perspektive šovinizam usmjeriti prema Srbiji, Bugarskoj i sličnim zemljama u kojima su figure poput Mamića navodno normalnost. No, obje te priče zanemaruju neke strukturne uvjete ekonomije, politike i nogometa na europskoj periferiji. Naravno, širom pričom se nimalo ne aboliraju domaći akteri, prvenstveno dvije najjače stranke.
Ideološka legitimacija Mamića kao poduzetnika
Iako je Mamić, kako smo već napomenuli, već duži niz godina na javnom spisku “kontroverznih poduzetnika” kojima je neminovna sudbina, u realizaciji ovisna o odnosima političkih snaga, zatvor u Remetincu, pažljivo se istovremeno gradio mit o njemu kao uspješnom poduzetniku. Možda je kontroverzan u nastupima i retorici, ali ne može mu se spočitnuti poduzetnička vizija i uspjeh. Najilustrativniji primjer uspjeha te priče o Mamiću bili su razgovori na dalmatinskim štekatima i rasprave na forumima u kojima je uvijek kao ključni uzrok Hajdukovih sportskih i financijskih nedaća bio naznačen izostanak jednog gazde poput Mamića. Nije se pritom radilo o zazivanju nekih endemično hrvatskih tajkunsko-koruptivnih gazda, već o zazivanju uređenog modela upravljanja na razvijenom kapitalističkom zapadu u kojem odlučuje jedan vlasnik i odlučuje najbolje jer objektivno slijedi samo profitni interes. Mamićeve medijske cirkusarija su tu funkcionirale samo kao manje ili više poželjan ukras.
No, dok su svi sportsko novinarski bardovi ustrajno i vjerno gurali tu priču, u navijačkoj bazi je ona polako počela gubiti na snazi. U zagrebačkom slučaju kroz ustrajnu represiju nad Dinamovim navijačima, a u splitskom kroz financijski kolaps kluba i navijačko preuzimanja kao jedini model spasa koji je sve prošloljetne špekulacije o prodaji i investitorima rezolutno odbio. Pored pritiska odozdo koji je razgolitio Mamićev modus vladavine, ne samo u Dinamu već i samom HNS-u, kao i evidentnih interesnih prekrajanja u slučaju odnosa sa Štimcem (nakon smrtnog neprijatelja u borbi za vlast u HNS-u nedugo zatim Štimac postaje izbornik reprezentacije), poprilično je razvidna i pozadina Mamićevog tobože poduzetničkog uspjeha. Nikakvog uspjeha ne bi bilo bez stimulansa javnim sredstvima.
Prvi, ključni i vrlo često zaboravljeni stimulans, dogodio se 2004. godine. Naime, iako je 1998. postojalo dioničko društvo Dinamo koje je bilo pravni nasljednik Dinama osnovanog 1945. godine, te je godine osnovana i udruga građana Dinamo. Nakon što dioničko društvo odlazi u stečaj 2004. godine, udruga građana jednostavno preuzima klub i nastavlja natjecanje u prvoj ligi kao da ništa nije bilo. Jedino što ne preuzima su dugovi u stotinama milijuna kuna. Dakle, Mamić ima clean start, a kao dodatni poticaj počinju se slijevati milijuni iz gradske blagajne. U tim se uvjetima dogodio prvi dobar transfer i priča o velikom, uspješnom i promućurnom poduzetniku mogla je krenuti.
No, normalnost Mamićevog poslovnog modela ne zasniva se samo na zazivu jednog vlasnika kao u uređenim kapitalističkim državama već i o ulozi i funkciji Mamića i HNS-a u odnosu s funkcioniranjem nogometa u suvremenom kapitalizmu. Kako cijela stvar funkcionira očito je iz nedavnog korupcijskog skandala oko FIFA-e, ali je i prilično razvidno kako figure poput Mamića i perifernih nogometnih saveza koriste međunarodnim nogometnim institucijama. Kontroliranjem nogometnog sustava osiguravaju regulirani priljev nogometne radne snage u zemlje centra, neometano širenje komercijalizacije nogometne igre, kao i praćenja te igre, te nužne glasove na izborima za vrhuške tih institucija. Simbioza UEFA-e i HNS-a najvidljivija je bila nakon prvih najava policijsko-pravne obrade HNS-a u UEFA-inoj reakciji u kojoj je zaprijetila izbacivanjem reprezentacije iz kvalifikacija jer se država ne smije miješati u autonomiju nogometa, odnosno UEFA-e i saveza. A koja je funkcija “autonomije” jasno razotkrivaju korupcijski skandali.
Normalnost poslovnog modela u europskom kontekstu
No pored simbioze s UEFA-om normalnost Mamićevog modela vladanja i poslovanja karakteristična je za periferne države i njihov odnos s onima iz centra koji po definiciji diktira tu perifernost. Mamić spada u onaj segment nacionalne “lumpenburžoazije” koji je uspio preživjeti konkurenciju sa Zapada zbog specifičnog polja u kojem djeluje, “proizvodnje” nogometnih igrača. Kao i kod nekih drugih aktera, primjerice u trgovačkom sektoru, ostvaren je kompromis sa stranim kapitalom, a s druge strane je kroz manje ili više koruptivne mehanizme ostvaren “kompromis” i s državnim strukturama koje na taj način “potiču” domaće poduzetništvo.
I na generalnoj razini, nema tu ništa neobično, obje glavne stranke služe kao politički pokrovitelji domaćim kapitalistima koji se ne mogu natjecati s konkurencijom na otvorenom tržištu već traže zaštitu od države, bilo kroz transparentne poticaje i natječaje bilo koruptivnom logikom. Taj potez nije nikakav odmak od kapitalizma već standardna reakcija na njegove konkurencijske mehanizme. Također, političke stranke u Hrvatskoj na vlasti nemaju nikakvu polugu djelovanja na raspologanju. O svemu se manje više odlučuje u Bruxellesu, a jedino što im preostaje jest koristiti sve skromnije proračunske poluge za pomoć lojalnim kapitalistima i parasocijalne programe za glasače, a policijsko-sudski aparat za međusobne obračune. U tom kontekstu se odvija i tzv. ideološki rat.
No, upravo je Mamić onaj koji svojim nastupima ogoljuje mizeriju tog ideološkog rata, prvenstveno iz HDZ-ove perspektive. Jučerašnja pressica je bila još jedan prilog tome. Ideološke fantazme o tome da se na vlasti nalaze komunisti, jugoslaveni i udbaši koji nastoje eliminirati sve domoljube i uništiti nacionalne vrijednosti, iako od početka suštinski besmislene, tek u momentu kad počnu izlaziti iz Mamićevih usta razgolite se kao potpune fantazme i ornamentika paralizirane političke zbilje.
Iako se vjerojatno radi o SDP-ovom predizbornom potezu, kojeg blagim kritikama, ustručavanjem ili primjerice puštanjem u proceduru novog Zakona o sportu, mora bar s distance blagosloviti i HDZ, makar se radilo o njihovom sponzoru, jedna dimenzija ipak ne dopušta potpuni cinizam u tretmanu priče s Mamićem. On je postao nepoželjna politička prtljaga i moneta za potkusurivanje u predizbornim igricama tek pritiskom odozdo. Iako taj pritisak funkcionira trenutno kao politički kapital onih koji u njemu ishodišno nisu vidjeli političku presudnost, itekako sugerira da se odozdo mogu stvari mijenjati, pa i nadići razinu u kojoj se pritisak odozdo može kapitalizirati isključivo na stranačkoj razini. Za nadilaženje te razine prvo treba usvojiti lekciju da ni Mamić niti funkcioniranje tih stranaka nisu ništa specifično niti endemično hrvatsko.