Pregovori između Kosova i Srbije o normalizaciji odnosa koji se vode na inicijativu Europske unije nastavljaju se pod pritiskom obustave “pristupnih procesa” za obje zemlje. Sedam godina nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, Srbija još uvijek formalno ne priznaje svoju bivšu pokrajinu što uzrokuje infrastrukturne probleme u regiji, ali i proceduralne probleme za Uniju koja obje zemlje nastoji uključiti u svoj sastav. No dok diplomatski protokol već sedam godina uspijeva zaobići problem diplomatskog priznavanja (koje predstavlja ozbiljan unutarnjopolitički problem za Vladu Srbije) drugi, praktičniji problemi se ne mogu riješiti igrama riječi poput one kojom se sastanci eufemistički nazivaju pregovorima “Beograda i Prištine”, kao bi se izbjeglo priznavanje statusne ravnopravnosti dvaju država.
Najozbiljniji izazov u tom smislu svakako je status “sjevernog Kosova” odnosno tri i pol općine na sjeveru zemlje u kojima etnički Srbi čine većinu stanovništva, a koje su od proglašenja nezavisnosti do Briselskog sporazuma 2013. godine odbijale priznati nadležnost nove države i sebe smatrale dijelom “srpske pokrajine”. Takozvane “paralelne strukture” uspostavljene uz pomoć Republike Srbije više su služile kao sredstvo pritisaka Srbije na Kosovo koje još uvijek bezuspješno nastoji do kraja diplomatski legalizirati svoju nezavisnost, nego što su služile kao instrument autonomije Srba na Kosovu, s obzirom da je gotovo polovica pripadnika tog naroda nastavila živjeti u ostatku Kosova, uključujući i dvije općine i nekoliko tzv. “enklava” sa srpskom većinom.
Još jedan nejasan engleski termin
Spomenuti Briselski sporazum predstavljao je pristajanje Srbije na postupno prihvaćanje kosovske nezavisnosti bez formalnog diplomatskog priznanja što je nužno uključivalo i napuštanje politike “paralelnih struktura” na sjeveru. Nakon toga, politika Srbije prema Kosovu se sasvim etnicizirala, te umjesto “zaštite teritorijalnog integriteta” orijentirala prema “zaštiti interesa Srba na Kosovu”. Umjesto pitanja legalnosti kosovskih institucija ključno je pitanje postao postotak Srba u njima. Naposljetku se čini kako je (prema pisanjima srpskih i kosovskih medija posljednjih dana) postignut načelni dogovor i o statusu bivših struktura sjevernog Kosova, koje bi Briselskim sporazumom trebale biti transformirane u Zajednicu srpskih opština (ZSO), instituciju čija je uloga ostala sasvim nedefinirana.
Unatoč načelnom dogovoru u Bruxellesu dakle, sporan je ostao status ZSO-a pri čemu je Kosovo predlagalo da bude “nevladina organizacija”, dok je Srbija zahtijevala formaliziran status ZSO-a kao instance vlasti. Spor se dakle koncentrirao na pitanje “izvršnih ovlasti” Zajednice. Rješenje se, karakteristično za međunarodnu medijaciju etničkih sporova u regiji, našlo u prijedlogu koji je dovoljno stran i nedefiniran da bude prihvatljiv svim stranama. Tako će ZSO umjesto vlade ili sličnog izvršnog tijela imati – bord, što je termin u engleskom jeziku za upravne odbore privatnih tvrtki. Nakon kantona, entiteta i distrikta tako smo dobili još jedan bizaran termin za nejasno nedefinirano tijelo čija je jedina funkcija, po svemu sudeći, cementiranje etničkih podjela kao i funkcija lokalnih poglavica koji od tih podjela žive.