Dvotjedni tematski blok o odnosu države i kapitala i pitanjima potencijala demokratskog upravljanja zaokružujemo tekstom koji razmatra ideološke slojeve tog sklopa. Fokusirajući se na medijski najzastupljenije pristupe, od imaginiranja “udbaške” zavjere, preko denuncijacije “uhljeba” do s tim povezanih zaziva “pravog” kapitalizma, nastojimo artikulirati društvene i materijalne uvjete koji ih omogućuju i reproduciraju.
Bez previše uloženog istraživačkog napora lako je ustvrditi da su u proteklih par godina dvije najrasprostranjenije ideološke figure u hrvatskom javnom prostoru bili – UDBA i “uhljebi”. A bez nešto izraženijeg interpretativnog napora da se ocrtati kontekst njihove učestale uporabe – ekonomskoj krizi svjedočimo već dugi niz godina i te ideološke intervencije bi morale biti nekakav odgovor na politička previranja i ekonomske oskudnosti uzrokovane tom krizom, a također, ono što obje figure dijele navodno je mjesto njihove reprodukcije: država. Dakle, nešto nije u redu s državom, ne obavlja svoju funkciju kako bi trebala. Nakon što smo ocrtali širi kontekst unutar kojeg se navedeni ideološki instrumenti fermentiraju, potrebno je utvrditi postoje li neki konkretni materijalni razlozi, odnosno realna polazišta koja navedenim instrumentima osiguravaju nekakav tip društvene i političke plauzibilnosti.
Odnosno, bez obzira na učestale potpuno bizarne zavjereničke konstrukcije u slučaju UDBA-e ili frapantno jalove ekonomske računice u domeni diskvalifikacije uhljeba, mora postojati neka materijalna i socijalna osnova po kojoj ti ideološki zahvati stječu neki tip legitimiteta i uvjerljivosti. Odnosno, nije dovoljno ustvrditi da su ljudi koji “vjeruju” tim zahvatima jednostavno glupi ili u najboljem slučaju neupućeni, jer ljudi osim što mogu biti glupi ili pametni, moraju se na neki način i reproducirati. Čak i da se nekom imaginarnom anketom “sazna” da su svi ljudi koji vjeruju da naprimjer UDBA i danas vuče sve konce u hrvatskoj politici ispodprosječne inteligencije, to ne objašnjava zašto taj narativ do određene mjere žanje socijalni i politički uspjeh.
Prije nego što se posvetimo konkretnim modusima djelovanja dviju naznačenih figura potrebno je skicirati dva oblika konsenzusa koji diktiraju političke rasprave u Hrvatskoj i čine te figure politički plodnima. Krenimo s onim koji se nalazi na nešto višoj razini apstrakcije. Iako se često u raznim ispitivanjima javnog mnijenja, i onim internetskim i onim ozbiljnijim, može uočiti da veliki broj građana socijalnu sigurnost stavlja visoko na listi političkih prioriteta i iako ju se ni političke stranke eksplicitno ne odriču (osim možda HNS-a kojemu je domet socijalne politike inzistiranje na neuvođenju poreza na nekretnine što dovoljno govori o njihovoj (oskudnoj) glasačkoj bazi), dominantna predodžba o uspješnom i efikasnom funkcioniranju društva, i odozdo i u višim klasama pogotovo, prilično se kosi s društvenim vrijednostima (bez obzira bile te vrijednosti selektivno distribuirane po nacionalnoj osnovi ili ne). Poslužimo li se formulom jugoslavenskog ekonomista Branka Horvata, radi se o proturječju između efikasnosti i pravičnosti, barem u predodžbama poželjnog modela funkcioniranja društva. Koji je onda taj zalog predodžbe efikasnosti koji i dalje dominira društvenim i političkim životom, iako donekle načet dugotrajnom kriznom dinamikom? Radi se, naravno, o kapitalizmu, ali ne bilo kakvom.
Socijalni troškovi efikasne konkurencije
Riječ je o onom tipu kapitalizma koji nam sugerira i sama riječ koja označava prijelaz iz tzv. realnih socijalizama u kapitalizam – tranzicija. Ona traje dok god ne dosegnemo pravi, nepatvoreni, autentični kapitalizam, odnosno kapitalizam koji ne ometaju niti socijalistički mentalitet niti zaostali birokratski kadrovi, niti urođene korupcijske sklonosti balkanskih naroda niti populistički klijentelizam neodgovornih političara. Jednom kad se riješimo takvih tereta procvjetat će ekonomija, stvari će funkcionirati glatko, jedini kriterij biti će uspjeh na tržištu i meritokracija u administrativnoj sferi. Osnovni problem s ovim modelom iz ekonomskih udžbenika je njegova statička predodžba funkcioniranja kapitalizma. Naime, iako neki od navedenih problema mogu stvarati prepreke određenom kapitalistu prilikom investiranja, ne radi se o vanjskoj prepreci razvoju kapitalizma. Kao što je primjerice monopol tek jedan izraz ili ishod logike konkurencije, a ne njena negacija, tako su i pokušaji “ne-tržišnih” upliva dio normalne kapitalističke logike jer su upravo nastali kao reakcija na prijašnje poremećaje i neadekvatnosti konkurentske dinamike. Odnosno, da se jednom i uspostavi savršeni tržišni model bez vanjskih upliva (zanemarimo na moment da je država nužna kako za uspostavu različitih tržišta tako i za njihovu reprodukciju) uspostava konkurentske dinamike nužno će voditi do neravnoteža, poraženih sudionika i neželjenih društvenih učinaka koji se moraju sanirati. Uzmimo primjer korupcije.
Liberalizacijom tržišta i otvaranjem tokova kapitala intenzivira se konkurencija u perifernim zemljama poput Hrvatske, upravo onaj lijek koji zazivaju zagovaratelji pravog kapitalizma. No što se onda događa? Lokalne kompanije nisu u stanju nositi se s jačom konkurencijom sa Zapada i pribjegavaju racionalnom postupku (možda iracionalnom za liberalnog kolumnista, ali ne i za kapitalista niti za radnike u toj kompaniji) i nastoje si osigurati pomoć države. Jedan je način taj da si putem državno stvorene potražnje osiguraju “profit” do kojeg si ne mogu doći na tržištu. Odnosno država ih štiti od tržišne utakmice stvaranjem potražnje. Drugi primjer, koji je postao i praktički nemoguć ulaskom u Europsku uniju, sastoji se u državnoj protekciji pojedinih firmi. Možda je najzanimljiviji primjer Tvornica duhana Rovinj (TDR): prije desetak godina država je na sve načine nastojala suzbiti ulazak British American Tobacca (BAT) na tržište kako bi se TDR-u osigurali udjeli i odgovarajući profiti. No promjenom dinamike, Adris grupa, vlasnik TDR-a, odlučuje ga prodati upravo BAT-u i orijentirati se na druge sektore. Tu dolazimo do pitanja: je li pravi kapitalizam državna zaštita TDR-a od konkurencije ili Adrisova kupovina državnog Croatia osiguranja novcima zarađenim, između ostalog, i kroz državnu zaštitu tržišnog udjela prijašnjih godina? Važno je utvrditi da nijedna od ovdje nabrojanih aktivnosti ne predstavlja odmak od kapitalizma, već se radi o normalnim reakcijama na kapitalističku dinamiku koje su i dio. Upravo se u tim mutnim predodžbama o pravom i ne-pravom kapitalizmu nalazi i dobar dio resursa za ideološku aktivaciju UDBA-e i uhljeba.
Drugi konsenzus, koji se očituje na nešto nižoj razini apstrakcije, zapravo je dvostruk. S jedne strane radi se o sakralizaciji Domovinskog rata, putanjom od SDP-ove deklaracije do Haške presude Gotovini i Markaču. A s druge o općem prihvaćanju nužnosti reformi, iako zapravo nitko točno ne zna o kakvim se reformama radi, osim da će boljeti. Međutim, sakralizacija i reforme idu ruku pod ruku. I to ne na banalnoj razini – slavljenjem nacionalizma i pobjede u ratu ljudi će zaboraviti na nezaposlenost i tešku materijalnu situaciju – kako sugeriraju brojne kritike cijene prekjučerašnjeg vojnog mimohoda u Zagrebu povodom obljetnice akcije Oluja, ili memovi na socijalnim mrežama koji supostavljaju tenkove i ljude koji kopaju po smeću. Bilo bi sjajno da je situacija tako jednostavna.
Dvostruko sužavanje političkog terena
Sakralizacija prvenstveno znači depolitizaciju. Koja u ovom slučaju ne znači samo amnestiju ili alibi za počinjene ratne zločine i obustavu njihova preispitivanja već i depolitizaciju šireg spektra pitanja. A taj širi spektar se u prvom redu odnosi na mijenu društvenog sistema koju je rat pratio. Jer ako se detektira ekonomski i politički neuspjeh cijelog projekta – a nije ga teško detektirati 2015. godine – rat postaje besmislen. I obrnuto, jedino što upravljačkim elitama, bilo s desna bilo s lijeva, može osigurati daljnji legitimitet i institucionalne privilegije, bez obzira na kontinuirane neuspjehe, stalna je eksploatacija “ratnog uspjeha”. Važno je naglasiti, i do toga ćemo doći kasnije, ta se eksploatacija ne odvija samo na uskoj ideološkoj ravni, oni ima sigurno materijalno zaleđe kroz uspostavljene klijentelističke odnose u poslijeratnom periodu. Pritom dolazi do cementiranja pozicija dok s druge strane političkog spektra kreće drugi val depolitizacije – strukturne reforme.
Reforme nisu stvar neke političke odluke i ne spadaju samim tim u domenu “populizma”, kako vole isticati promotori, jednostavno se radi o ekonomskoj nužnosti, a i diktatu iz Bruxellesa koji je također odavno iskoračio iz domene politike. Jedno od objašnjenja koje prati zaziv reformi je i tvrdnja da će se time otvoriti prostor za strane investicije koji je trenutno navodno zatvoren, što cijenom radne snage što birokratskom rigidnošću naše administracije. No pogledamo li statistiku Hrvatske narodne banke o izravnim stranim ulaganjima saznat ćemo da ih je najviše u sljedeća četiri sektora: financijsko posredovanje, trgovina na veliko i na malo, nekretninsko poslovanje i pošta i telekomunikacije. Osim što podatak vjerno sugerira kakvo mjesto zauzimamo u globalnoj podjeli rada, teško se prisjetiti kad se netko iz financijskog ili trgovačkog sektora žalio na nepovoljnu investicijsku klimu, odnosno zapreke pri ulaganju. Očito je da na odluke o investiranju prije utječu prognoze budućih profita nego poslovična aljkavost državnih službenika. No ove dvije tendencije depolitizacije prilično stežu politički teren i ostaje prostor samo za UDBA-u i uhljebe.
Kao što smo naglasili na početku, i UDBA i uhljebi “operiraju” u sferi države. Narativ o UDBA-i, dodatno potaknut slučajem Perković-Mustač, dolazi, naravno, iz desnog političkog spektra, od HDZ-a i pripadnih satelita, što stranačkih i braniteljskih, što medijskih i kulturno-intelektualnih. On ima dvije funkcije: onu unutarnju konsolidacijsku, a drugu prokazivačku. Delegiranjem etikete na “lijeve” političke i medijsko-intelektualne elite želi se zatomiti kontinuitet udbaških struktura u prijelazu vlasti početkom devedesetih, odnosno nezanemarivom kadrovskom popunjavanju HDZ-a iz tog bazena, što zapravo nije ni čudno s obzirom na procese preuzimanje vlasti i korisnost onih kadrova iz tzv. duboke države.
Zamjena uzroka i posljedice
Bez obzira na taj nepoželjni kadrovski kontinuitet i posljedični manjak kredibiliteta, kao što otkriva sama priroda slučaja Perković-Mustač, puno je ideološki opasniji kontinuitet politika, kao što primjećuje Hrvoje Tutek, između zadnjih desetljeća jugoslavenskog projekta i nastupa hrvatske neovisnosti. Odnosno, cijeloj priči nedostaje cezura koja bi HDZ-ovskom projektu priskrbila nepatvoreni legitimitet. I tu dolazimo do druge funkcije – one prokazivačke. U političko-ekonomskim okolnostima u kojima stranka koja je na vlasti na raspolaganju ima jedino distribuciju sve oskudnijih proračunskih sredstava vlastitim klijentelističkim strukturama, što poduzetničkim što glasačkim, uloga UDBA-e i usputno zazivane lustracije ima za cilj eliminaciju onih aktera unutar državnog aparata koji priječe pristup resursima. Priča o resursima automatski aktivira i uhljebe.
Izrazito ideološki snažna figura uhljeba proizvod je dugogodišnjeg rada pojedinih medija, prvenstveno portala Index, i (sitno)poduzetničkih lobija u koje spadaju i vlasnici tih medija. Kao što je nedavno naglasio Igor Lasić, prvenstveni motiv u forsiranju te figure povratni je pritisak zapravo na radnike u tim medijima i kod tih poslodavaca, a dobro pri tome dođu “korisni idioti” poput liberalnih i “libertarijanskih” blogera i kolumnista. Iako je sasvim razvidno da javni sektor u Hrvatskoj ne iskače previše iz europskog prosjeka niti da se u njemu kriju razlozi perzistentnosti krize, ova figura je ipak ostvarila zavidan ideološki uspjeh. A on se bazira na dvije također razvidne činjenice – gore spomenuto stranačko kadroviranje u javnom sektoru koji daje plauzibilnost narativu o UDBA-i neosporna je činjenica, kao što je i neosporna i razlika u plaćama i stupnju socijalne sigurnosti između radnika u privatnom i javnom sektoru.
Radnik u privatnom sektoru će u nedostatku snažnih sindikata i krhkosti vlastite pozicije lako transferirati svoj bijes na radnika u javnom iako između njihovih pozicija nema nikakvog kauzaliteta. Donekle cinično bi se moglo čak dodati da plaće u javnom sektoru osiguravaju kakvu-takvu potražnju za proizvodima koje proizvodi firma u kojoj je zaposlen. Pored zdravorazumskog pitanja zašto se stvari ne bi tretirale obrnuto – da je zapravo cilj povećanje plaća u privatnom sektoru, a ne smanjenje u javnom koje bi zapravo vršilo dodatni pritisak na plaće u privatnom – treba naglasiti da izraženije zapošljavanje u javnom sektoru nije uzrok trenutne krize, već simptom one tranzicijske, u kojoj su se ogromni troškovi neuspjeha restauracije kapitalizma poput nastanka visoke strukturne nezaposlenosti socijalizirali kroz zapošljavanje u javnom sektoru kako bi se amortizirala društvena katastrofa.
Oba ideološka primjera koje smo naveli funkcioniraju kao alati u borbi za ono što je preostalo uslijed izostanka realizacije kapitalističke utopije i oba igraju na državu kao glavnog krivca, upravo zato što država funkcionira i kao posljednji dostupan resurs. Jedino politička opcija koja će nadići pozicioniranje stranaka kao marketinških agencijama s razvijenim klijentelističkim strukturama i bezostatno spojiti materijalne interese širih masa s demokratizacijskim procesima može računati na razbijanje okvira koji generiraju ovakav tip ideoloških simptoma.