Ratni sukobi na prostoru bivše Jugoslavije naposljetku su završeni najvećim dijelom posredstvom strane vojne i diplomatske intervencije. No poslijeratni sustavi koje je uspostavila ta intervencija, prije svega tzv. dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine, pokazali su se kao nepotpuna rješenja, koja su dobrim dijelom reproducirala probleme koji su i doveli do sukoba. “Međunarodna zajednica” se pritom čini sasvim nesposobnom da izađe iz modela-kaveza kojeg je sama kreirala.
“EU se mora suočiti s [Miloradom] Dodikom”, pozvao je 10. kolovoza Toby Vogel na portalu EUobserver. Taj bh. političar, objašnjava analitičar think tanka sklonog vanjskopolitičkim pozicijama tzv. jastrebova, prijeti da politiku Europske unije u Bosni i Hercegovini “izbaci iz kolosijeka”; a željezničku su metaforu ponosno prenijeli i brojni mediji skloni aktualnom predsjedniku Republike Srpske, kao dokaz međunarodnog značaja dugovječnog monopolista na obranu “srpstva” u BiH. Vogelov narativ ima sve klasične i dobro poznate elemente: s jedne strane kao zlikovca imamo istočnjačkog provokatora, a s druge predstavnike Zapada pred izborom – ili će popustiti pred nepravdom, ili će postupiti racionalno i preuzeti odgovornost za odlučnu (iako dakako dobronamjernu) intervenciju u područje za čije su funkcioniranje implicitno ili formalno odgovorni.
Riječ je o kritici tobožnje politike appeasementa (smirivanja), novinarskom žanru koji, aludirajući na politiku Nevillea Chamberlaina prema nacističkoj Njemačkoj, zagovara agresivni intervencionizam, prijeteći “gorim alternativama”. No iako je žanr poznat, njegova primjena u konkretnom slučaju je u najmanju ruku neobična. Naime, ambicije spomenutog zlikovca puno su skromnije od prijetnji regionalnoj ili globalnoj “sigurnosti”, a predmet spora jednostavniji. Radi se o referendumu koji je Dodik najavio u “svojem entitetu”, a koji bi trebao spriječiti planiranu snažniju centralizaciju najviših instanci bh. sudstva što ju je potaknuo tzv. Visoki predstavnik.1 Dok su Dodikovi motivi sasvim prozaični (veća kontrola korupcijskih procesa, nacionalna mobilizacija birača), reakcije stranih sila koje su same sebe zadužile za BiH su jednako protjerane koliko i paradoksalne.
Ruska sjena nad BiH
Naime, nakon najave Dodikovog referenduma, EU i Sjedinjene Države su objavile usklađene izjave u kojima se tvrdi kako bi plebiscitarno izjašnjavanje birača o odlukama koje je donio predstavnik međunarodne zajednice – ugrožavalo suverenitet BiH. Sasvim u duhu ove paradoksalne primjedbe, za kršenje suvereniteta BiH iste je predstavnike stranih sila optužio i Dodik, čovjek koji mišljenje o tome treba li BiH kao država uopće postojati naizgled mijenja svakog mjeseca. Licemjernu brigu za nepostojeći suverenitet zemlje s obje strane ipak treba čitati u drugom ključu. Posljednjih je godina naime fraza o navodnoj ruskoj prijetnji BiH toliko uobičajena da su kalkulacije vezane uz tu vrstu vanjskopolitičkih napetosti daleko nadrasle ratoborne analize “stručnjaka za geopolitiku” koji se javljaju u neslužbenim biltenima vanjskih tajnih službi s obje strane.
Redovita upozorenja kako će Rusija “uskočiti” u opasni “vakuum” koji je ostavio navodno smanjeni interes Zapada za to područje dobila su svoj odgovor u vidu stvarne (iako samo retoričke) potpore Dodiku od strane ruske diplomacije koja je radosno uskočila u ulogu šeprtljavog nametljivca koju joj je namijenio suparnik. No trenutna Dodikova romansa s Rusijom, koja svojim angažmanom produžava iluziju o sebi kao sili u “velikoj igri”, mogla bi se pokazati kao razočaranje za obje strane. Za početak, Rusija niti može niti želi dugoročno rješavati institucionalni i svaki drugi kaos koji trenutno vlada u BiH.2 S druge strane, bez obzira na panične tonove sa Zapada, bogata historija Dodikovih najava referenduma jasno nam ukazuje da je najvjerojatniji rasplet i ove “krize” – odustajanje i dogovor s međunarodnim institucijama.3
Proturječne politike
Mukotrpni proces “centralizacije” BiH s prekidima traje gotovo od 1995. godine. Posljednjih desetak godina, od kad je kontinuirano na vlasti u “manjem entitetu”, gotovo svakoj fazi tog procesa Milorad Dodik je pružao simbolični koliko i pragmatični otpor. Bilo da se radilo o nacionalnoj televiziji, energetskoj mreži ili sigurnosno-represivnom aparatu, gotovo nema institucije koju Dodik nije prometnuo u prvu liniju fronte za obranu “Srpske”. Njegovi su se kategorički stavovi i ozbiljne prijetnje međutim u pravilu pokazivali kao prolazne atrakcije kojima je naizmjenično plašio pa umirivao “međunarodnu zajednicu” u slalomu čiji su detalji nešto bolje poznati nakon objave američkih diplomatskih telegrama na platformi WikiLeaks. No iako je Dodik ponovo prozivan kao glavni “saboter vlakova”, međunarodna je zajednica izgleda sama sebi najveći neprijatelj.
Zapadna diplomacija naime pokušava ostvariti paradoksalan zadatak da istodobno provede centralizaciju zemlje i brani Dejtonski sporazum. Karikaturalnost ustroja koji je uspostavio taj sporazum dobro je poznata. Riječ je o krajnjoj decentralizaciji, sa strogo etnički određenim ulogama, pri čemu je najveća pažnja posvećena zaštiti tobožnjih posebnosti triju etničkih grupa u zemlji. No za razliku od Švicarske, prema čijim je kantonima načelno uređena jedna polovica BiH, problem među bh. zajednicama nikada nije bio lingvistički ili “kulturni”. Do eskalacije tzv. nacionalizama došlo je kada su ranih devedesetih, uslijed raspada zemlje i političkog sistema, istaknutu ulogu preuzeli lokalni moćnici koji su jedinu ideološku legitimaciju za svoje nove pozicije mogli pronaći u etnicističkoj logici. Taj sustav moći nastao u ratu je Dejtonskim sporazumom dobio svoj administrativni izraz i potvrdu u “kantonima” i “entitetima”.
Nedohvatljiva “umjerenost”
Logika prepuštanja moći lokalnim etničkim vođama do danas je ostala osnova “stabilnosti” BiH, a u diplomatskim krugovima još uvijek dominira ideja da je riječ o sporazumu koji je “temelj mira” u toj zemlji. Paradoksalno, pokušaji minimalne racionalizacije tog sustava provođeni su također pod izgovorom zaštite prava etničkih skupina, bilo da se radi o odlukama poput one kojom su ukinuti entitetski simboli, ili još uvijek neriješenog problema nezastupljenosti “Ostalih” (tzv. slučaj Sejdić-Finci). Proturječni zadatak provedbe centralizacije uz zadržavanje institucionaliziranih etničkih podjela tako je pao na pleća tzv. umjerenih političara iz svake od etničkih skupina. Koncept “umjerenjaka” (moderates) je one-size-fits-all model kojim uglavnom američka diplomacija nastoji pronaći ili izgraditi konstruktivne i kooperativne lokalne suradnike, bilo da se radi o Iraku, Afganistanu, Siriji ili BiH.
Model je međutim ponovno sam sebi najveći neprijatelj. Naime, kao što je poznato, spomenuti je Dodik svojevremeno bio primjer takvog “umjerenjaka” par excellence. U godinama neposredno nakon završetka rata, ovaj je bivši opozicionar uz veliku podršku predstavnika međunarodne zajednice odigrao ključnu ulogu u ne sasvim proceduralnoj smjeni eksponenata bivšeg ratnog vodstva, kojeg se SAD pod svaku cijenu nastojao riješiti. No u političkom sustavu u kojem je cjelokupna međustranačka dinamika neminovno organizirana oko predstavljanja specifičnih etničkih skupina, Dodik nije mogao ozbiljno računati na svoj opstanak na pozicijama vlasti bez da svoju političku platformu temelji na “srbovanju”, onom istom koje je svojevremeno tobože rušio. Dodikova pozicija najvećeg zapadnog problema u tom je smislu strukturno uvjetovana, i neće je riješiti priželjkivani “obračuni” s njim osobno.4
Izvan dejtonskog kaveza
Unatoč lošim rezultatima ove politike, pouke po svemu sudeći ostaju nedohvatljive. Neki od ključnih graditelja i provoditelja zapadnih politika u regiji devedesetih, poput Williama Montgomeryja, kao najveći propust perioda vide to što se politika striktnih etničkih podjela nije provela dosljednije. No ključni paradoks “uređivanja” BiH ostaje to što se svi propusti nastali iz promašenih intervencija nastoje riješiti – snažnijim intervencijama. To vrijedi i za posljednju “britansko-njemačku inicijativu” koja je kao čudesno rješenje za bh. probleme ponudila samo niz potpuno neprilagođenih neoliberalnih ekonomskih mjera čiji je razvojni, a pogotovo politički domet, više nego upitan. Treba ipak priznati kako čak i takva jalova inicijativa, potaknuta prije svega strahom od ponavljanja prošlogodišnjih protesta, predstavlja napredak u odnosu na originalnu reakciju Visokog predstavnika Valentina Inzka, koji je svojevremeno u jednom austrijskom mediju najavio mogućnost smirivanja protesta vojnom intervencijom.
No općenito, zazivi snažnijeg intervencionizma koji neizbježno prate “angažmane međunarodne zajednice” u BiH odražavaju jednu specifičnu ideologiju, koja prikazuje svijet okrenut naglavačke. Oni snažniju stranu kontrolu nude kao rješenje u zemlji koja je imala uvjerljivo najviše strane kontrole i intervencije u Europi u periodu posljednjih 25 godina. Pri tome se vanjska intervencija nudi kao brana neuspješnim lokalnim upravljačima unatoč tome što međunarodna uprava već dvadeset godina uživa (i povremeno koristi) pravo da smjenjuje te upravljače bez izbora (i povremeno kreira nove) te nameće vlastite politike po volji. Unatoč golemim sredstvima koja se troše na reproduciranje te ideologije kroz tzv. civilni sektor, pa onda posljedično i reprodukciju tog sustava, riječ je o narativu koji u susretu s desetljetnim iskustvom gubi na uvjerljivosti.
Neuspjeh međunarodnog aktera da riješi zadatke u regiji koje si sam nameće možda bi mogao potaknuti ambicije i samopouzdanje da se rješenja potraže izvan logike interesnih sfera i međunarodnih upravitelja. Napuštanje koncepta međunarodne zajednice kao deus ex machina tako bi otvorilo mogućnosti za dalekosežnija i prije svega demokratskija rješenja. Prošlogodišnji protesti su barem dijelom pokazali da su narodi BiH spremni za to, unatoč tome što međunarodna zajednica nije.
- Ured Visokog predstavnika (OHR) je institucija osnovana Dejtonskim mirovnim sporazum 1995. godine sa svrhom da provodi mir i predstavlja “međunarodnu zajednicu” u BiH. Ovlasti Visokog predstavnika znatno su povećane 1997. godine pri čemu mu je dana mogućnost da smjenjuje izabrane dužnosnike i donosi političke odluke u ime bh. vlasti ako zaključi da one same “nisu spremne” za donošenje istih. Na čelu ureda u pravilu je osoba koju postavlja EU, dok zamjenika postavlja SAD. Mandat OHR-a je 2008. godine produžen na neodređen vremenski period. [↩]
- Rusija je zajedno s Kanadom, Japanom, SAD-om i većim zemljama Europske unije članica Vijeća za provedbu mira u BiH (PIC). U tom je vijeću Rusija do sad podržavala sve planove uključivanja BiH u EU. [↩]
- Vrijedi primijetiti da je i za spomenutu centralizaciju sudstva u nekoliko navrata glasovao Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata. [↩]
- Ne treba u tom smislu previše iznenaditi kako je na posljednjim izborima implicitnu potporu međunarodne zajednice dobila koalicija “Savez za promjene” čija je najveća članica Srpska demokratska stranka, bivša stranka Radovana Karadžića, zbog čijeg je rušenja Dodik i doveden na poziciju moći 1998. godine. [↩]