Premijer Srbije Aleksandar Vučić je prije dva tjedna najavio mogućnost da se u Srbiji (ponovo) održe vanredni izbori. Iako ta najava nikada nije potvrđena (već su, prema kasnijim Vučićevim objašnjenjima, šanse za izbore “50 posto”) atmosfera u tabloidima i među političkim strankama je užarena. Spremnost na izbore su hitno potvrdile brojne parlamentarne i vanparlamentarne stranke, od radikala, preko DSS-a, do SDS-a bivšeg predsjednika Borisa Tadića. Jedino su socijalisti, tzv. mlađi koalicijski partner vladajućeg SNS-a, izrazili rezerviranost, trudeći se istovremeno da ne uđu u konflikt sa Vučićem ili ne ospore njegovu odluku.
No pažnja “javnosti” je bila prije svega usmjerena na formalno najveću opozicijsku Demokratsku stranku koja je svoju spremnost najgromoglasnije i objavila. Originalna Vučićeva najava bila je naime poluironična: ona je izrečena kao prijetnja upravo DS-u zbog njegovih kritika vlasti i, Vučićevim riječima, “osporavanja očiglednih rezultata i uspeha”. Od kad je DS prije svega tri godine izgubio vlast, stranka se nalazi u stanju raspada i gubi redom sve lokalne izbore u mjestima u kojima je još imala neke pozicije. Posljednja utvrda je ostala pokrajinska vlada Vojvodine, čiji je predsjednik Bojan Pajtić ujedno i vođa DS-a.
No već je dugo očito kako njihova vlast u Vojvodini ne uživa značajnu potporu i temelji sa na rezultatima pokrajinskih izbora 2012. godine, održanih u trenutku kada je DS još bio na vlasti na republičkom nivou. Stoga je Pajtić bio pod snažnim pritiskom vlasti da raspiše vanredne pokrajinske izbore nakon kojih bi vojvođanska vlast bolje odražavala “odnose snaga na terenu”. Rukovodeći se maksimom da je napad najbolja obrana, u DS-u su entuzijastično pozdravili najavu vanrednih izbora, a Pajtić je najavio svoju kandidaturu za premijera, “republičkog, ne pokrajinskog”. U nedostatku ozbiljnijih opcija, i blef može biti legitimna strategija.
Izbori bez izbora
A istraživanja kao i stvarni rezultati na lokalnom nivou jasno pokazuju kako je riječ o blefu jer je potpora toj stranci na rekordno niskoj razini koja joj ne garantira čak ni siguran prelazak izbornog praga. DS, nekadašnja stranka moći, izgubila je svoj smisao, poziciju i birače i to u korist svog najvećeg konkurenta SNS-a. Ništa tu situaciju nije bolje ilustriralo od nedavne izjave vodstva DS-a povodom sporazuma “Prištine i Beograda”. Kao tradicionalna proeuropska stranka, DS je bio prisiljena pozdraviti sporazum kojem je kumovala EU, pa je svoju kritiku SNS-a tom prilikom svela na tvrdnju “da je DS potpisala te sporazume, Srpska napredna stranka bi je optužila da je priznala nezavisnost Kosova”.
Naravno, ovakav tip hipotetskih sudova malo znači u politici, i samo pokazuju do koje mjere DS ne zna što da prigovori Vučiću. No dok je ambicija vladajućih da smijene vlast u Vojvodini razumljiva, najava republičkih izbora je u najmanju ruku neobična. Vladajuća koalicija trenutno drži oko 80% mjesta u parlamentu, pa spada među najstabilnije vlade u široj regiji. Također, osim što ne postoji nikakav stvaran pritisak opozicije, ni među vladajućima ne postoje komešanja koja bi ugrožavala većinu. Oni “koalicijski partneri” koji ne koriste svaku priliku da dokažu svoju bezuvjetnu lojalnost Vučiću (poput Vulina), trude se da ostanu što manje vidljivi i tako osiguraju milost svog partnera (poput Dačića).
Također, ako se stvarno održe izbori, time će vrlo vjerojatno ista garnitura formirati već treću vladu u manje od četiri godine, jer su gotovo jednako neobični vanredni izbori održani i u martu 2014. godine. Između redovnih i tih izbora, ubrzao se raspad bivše vladajuće garniture čiji su se otpaci uglavnom regrupirali pod skutama SNS-a. Nakon najavljenih bi izbora krajem ove godine SNS lako mogla ostati jedini potencijalni “europski partner” u Srbiji ako se ostvare najave pojedinih anketa prema kojima bi se u parlament vratila ekstremna desnica (SRS, DSS itd…). U svakom slučaju, najave izbora predstavljaju pokušaje lažiranja parlamentarizma u situaciji u kojoj ozbiljne alternative konsenzusu oko općih politika unutar establišmenta još uvijek nema.