Da je situacija u Turskoj prerasla okvire “nemira” ili “sukoba” te da ulazi u definiciju pravog građanskog rata jasno sugerira jučerašnja uredba tehničkog, neizabranog premijera kojom je svakom regionalnom guverneru omogućio da za potrebe čuvanja javnom reda i mira unutar zemlje mobilizira vojsku. Unutrašnje intervencije vojske u Turskoj nisu nikakva novost, prije svega zbog sukoba u Kurdistanu, na jugoistoku zemlje, gdje ustanak s jedne i represalije s druge strane traju od sredine 1980-ih. No ovom se uredbom vojne intervencije protiv vlastitog stanovništva svode na standardnu administrativnu odluku lokalnog činovnika i to ne samo na kurdskim područjima, već u cijeloj zemlji.
Ova eskalacija nipošto nije bila neizbježna. Naime, Radnička stranka Kurdistana (PKK) je, nakon nekoliko neuspješnih jednostranih primirja i pokušaja traženja političkog rješenja, prije dvije godine i službeno pristupila “procesu rješenja” odnosno pregovora o razoružavanju i reformi zemlje nakon čega se, u znak dobre volje, većim dijelom povukla iz Turske u kurdske krajeve u susjednim zemljama. Stranka pravde i razvoja (AKP) je bila prva vladajuća stranka koja je davala skromne naznake spremnosti za neku vrstu procesa političkog rješenja, za koje je, osim međunarodnih saveznika, snažno navijala i lokalna nova buržoazija, kao stup potpore AKP-a i predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana.
Izborni podbačaj – vojna eskalacija
No po svemu sudeći, rezon iza stidljive potpore turskog režima mirovnom procesu iščezao je zajedno s apsolutnom većinom AKP-a u parlamentu. Naime, na junskim izborima, na kojima su očekivali uvjerljivu većinu i lako formiranje vlasti, AKP je po prvi put u 13 godina “ostao kratak”. Stranka koja je praktički od svog osnivanja uvjerljivo pobjeđivala na svim izborima na kojima se natjecala, izgubila je apsolutnu vlast i to dobrim dijelom zbog gubitka potpore na istoku zemlje i jačanja nove Narodne demokratske stranke (HDP), nastale iz saveza kurdskog pokreta i socijalističkih organizacija. Taj je poraz bio uvod u sasvim neočekivanu vojnu eskalaciju i intervencije turske vojske protiv kurdskog pokreta.
Službeno Erdoğanovo obrazloženje za izazivanje rata bila je potreba da se “svi teroristi u zemlji razoružaju”. No PKK, dobrim dijelom angažiran u sukobima u Siriji i Iraku, sustavno je izbjegavao oružane konflikte u Turskoj, nastojeći ondje ojačati političke procese koji su mu išli u korist. Nakon jednostrane turske eskalacije, PKK se vratio oružanim aktivnostima i u Turskoj, što je preko stotinu turskih vojnika već stajalo života. Erdoğan je u tako po svemu sudeći namjerno vojno izgubio ono što je politički već bio dobio! No njegove kalkulacije ionako nisu usmjerene ka traženju mira, a kao što pokazuju civilne žrtve bombardiranja s obje obje strane tursko-iračke granice – brizi za zaštitu ljudskih života još manje.
Zločin protiv predsjednika
Naposljetku njegova se militarizacija ni ne tiče samo, a možda ni primarno kurdskog pitanja. Naime, uz vojsku na istoku te policiju koja je proteklih mjeseci uhapsila gotovo tisuću različitih opozicijskih političkih aktivista na zapadu zemlje, sada brojnim turskim i kurdskim gradovima haraju i prorežimske batinaške grupe. Takve grupe koje se predstavljaju kao spontani “prosvjedi” do sada su spalile preko stotinu ureda HDP-a, napale nepoznat broj ljudi i institucija, a nedavno su u dva navrata uništile i urede dnevnog lista Hürriyet, jedne od vodećih novina u zemlji koja se, iako nije povezana sa vladajućom strankom, teško može smatrati sklonom kurdskom pokretu ili ljevici općenito.
U međuvremenu raste broj istaknutih ličnosti koje su kažnjene zbog političkih “prekršaja”. Nakon što je nedavno predsjednik najveće opozicijske stranke kažnjen zbog “vrijeđanja predsjednika”, na optuženičkoj klupi uskoro će se naći i supredsjednik HDP-a i to zbog “vrijeđanja nacije”. Sve ovo događa se svega mjesec i pol dana uoči izbora. A čak je i održavanje izbora u kurdskim krajevima na istoku zemlje došlo u pitanje, što zbog najava Erdoğana da će se biračka mjesta preseliti kako bi se “spriječili teroristički utjecaji”, a što zbog činjenice da se u mnogim gradovima na tom području već ne odvija normalan život, a politička su prava sasvim ukinuta.
Četvrti puč?
Tako je grad Cizre već tjedan dana potpuno zatvoren od ostatka svijeta dok u njemu traje “protuteroristička akcija” koja je prema policijskim izvorima već proizvela nekoliko desetaka mrtvih. Stvarne se brojke (koje iznose organizacije za ljudska prava i mediji) procjenjuju na nekoliko stotina. Situaciju u kojoj je Turska Republika zatočila 150.000 vlastitih građana i pretvorila cijeli grad u zatvor opozicijske su stranke već usporedile sa događajima u Gazi. No unutarnja okupacija je po svemu sudeći vladajućoj stranci draža od potencijalnih političkih promjena. Naposljetku, procesi demokratizacije su u turskoj suvremenoj povijesti već tri puta zaustavljani vojnom intervencijom protiv vlastitog stanovništva (državni udari 1960., 1971. 1980.).
Izgleda da se Erdoğan nada da bi njegov predizborni rat mogao nastaviti niz. No činjenica da se morao upustiti u tako drastične mjere kako bi se održao na vlasti jasno pokazuje kako politički procesi u zemlji i regiji posljednjih godina polako, ali sigurno rade protiv njega.