Unatoč upornom i dugotrajnom otporu studenata i profesora, albanska će vlada pažljivim manevriranjem po svemu sudeći uskoro uspjeti progurati novi zakon o visokom obrazovanju koji u osnovi vodi privatizaciji visokog obrazovanja. Studentski se pokret sada nalazi pred izazovom reorganizacije i ponovnog osmišljavanja strategije borbe protiv procesa kojih je novi zakon o sveučilištima samo jedan segment.
Posljednji put kad smo pisali o neoliberalnoj reformi visokog obrazovanja u Albaniji, studenti iz pokreta Për Universitetin (Za sveučilište) još su bili na ulicama i prosvjedovali protiv vlade koja je bila angažirana u svojevrsnom pozicijskom ratu. Plašeći se (sasvim opravdano) kako bi otvoreni sukob sa studentima mogao ugroziti uvjerljivu pobjedu na lokalnim izborima u lipnju, vlada je odgodila parlamentarno izglasavanje novog zakona. Kao što je bilo očekivano, s obzirom na slabost opozicijske desničarske Demokratske stranke i kupovinu glasova od najsiromašnijih, vladajuća koalicija pod vodstvom Socijalističke stranke dobila je podršku otprilike 60% glasača. Neposredno nakon izbora, vlada je ubrzala proceduru izglasavanja zakona, iskoristivši činjenicu da je akademska godina završila i da je većina studenata napustila svoje fakultete.
Glasanje je obavljeno na posljednjem parlamentarnom zasjedanju 21. srpnja, a promjene koje novi zakon donosi vode radikalnom restrukturiranju javnih sveučilišta na neoliberalnim osnovama, prije svega komercijalizacijom i “izjednačavanjem” javnih s privatnim institucijama u dobivanju državnih sredstava. Unatoč ovako tempiranom rasporedu i velikoj vrućini tih dana u Tirani, preko stotinu studenata, uglavnom iz organizacije Për Universitetim, osam je sati bez prestanka prosvjedovalo ispred ulaza u parlament. Demokratska stranka, inače stranka tvrde desnice koja je između ostalog predlagala jedinstvenu stopu poreza, sada se usprotivila ovom zakonu iznenađujuće preuzimajući dio studentskih argumenata. Ovo je, mogli bismo reći, skromna ideološka pobjeda za pokret utoliko što je barem djelomično slomio neoliberalnu kulturnu hegemoniju i nametnuo dio svog političkog jezika i imaginarija.
Zakonska manevriranja
No s druge strane, premijer Edi Rama i ministrica obrazovanja Lindita Nikolla pokušali su izjednačiti studente s opozicijskom strankom i tako delegitimizirati pokret predstavljajući ga kao instrument jedne od dviju korumpiranih političkih stranaka. Zakon je naposljetku izglasan tek u dva sata ujutro, a studenti su dočekali zastupnike na izlazu iz parlamenta uz skandiranje (u kojem ih se optuživalo da su plaćenici vlasnika privatnih fakulteta), te poneki bačeni predmet poput prazne boce. Zbog pritiska studenata, ali i nekih javnih sveučilišta, predsjednik republike je odbio potpisati zakon, čime se prijedlog vraća na ponovno izglasavanje u parlamentu, što se očekuje 17. rujna. No predsjednik naposljetku ne može zaustaviti zakon jer nema pravo veta i parlament može ponovno izglasati nepromijenjeni tekst, što će vrlo vjerojatno i učiniti. U želji da izbjegne masovnu reakciju studenata vlada se i ovog puta požurila progurati zakon prije 15. listopada kada počinje nova akademska godina.
Borba protiv neoliberalizacije javnog visokog obrazovanja ulazi u treću godinu, a nakon izglasavanja zakona i u novu fazu, u kojoj mora ponovno osmisliti strategije otpora. Ako se do sada pokret koncentrirao na sprječavanje zakona, ove će akademske godine morati pronaći novi pristup koji će biti usmjeren sprječavanju provedbe zakona kroz nove strategije onog što je Antonio Gramsci nazivao pozicijskim ratovanjem. Za početak, studentski se pokret mora reorganizirati. Brza dinamika događaja tijekom prošle godine vodila je mnogim spontanim reakcijama na poteze vlade, čija neefikasnost djelomično objašnjava nesposobnost da se zaustavi donošenje zakona. Pokret zato sada mora stvoriti trajnije strukture te prodrijeti u javna sveučilišta van Tirane (koja je baza studentskog pokreta), a osobito mala provincijalna javna sveučilišta koja su u najvećoj opasnosti od zatvaranja zbog novog zakona.
Potrebna je drugačija reforma
Također, s početkom nove akademske godine pojačava se važnost ekonomskih borbi na sveučilištima. Svega dan nakon prvog izglasavanja zakona, premijer je najavio kako sljedeće godine neće biti novih povećanja školarina (prvi put u više godina), što se proglašava ustupkom vlade studentima. No u stvari financijski efekti novog zakona će se ionako osjetiti tek u 2016. godini, kada će se vjerojatno znatno mijenjati i iznosi školarina. Razvoj događaja stoga prisiljava pokret da se koncentrira na uvjete studentskog života, čija cijena iz godine u godinu progresivno raste. Najvažnija bitka ipak ostaje ona ideološka. S obzirom na to u kojoj mjeri vlada posljednjih godina koristi državne ideološke aparate, utjecaj kritike neoliberalizma u javnim raspravama, obrana autonomije visokog obrazovanja od državne birokratske kontrole i tržišnih aktera, ali i isticanje besplatnog obrazovanja kao osnovnog socijalnog prava može se smatrati studentskim uspjehom. Također je rašireno i shvaćanje ovog zakona kao instrumenta državnog subvencioniranja privatnih sveučilišta, zbog čega se potezi vlade često smatraju korumpiranim.
Ipak, s nekim će se konceptima koje je koristila vlada ipak biti znatno teže izboriti. Na primjer, vlada je redovito isticala kako je trenutno stanje na javnim sveučilištima toliko loše da bi svaka reforma bila napredak. Uprave ovih institucija općenito se smatraju izrazito korumpiranima i nekompetentnima zbog čega je vlada povremeno uspijevala denuncirati svoje kritičare lažno ih predstavljajući kao pripadnike tog miljea. Stoga se u sljedećoj godini čini važnim da pokret ne napada samo korumpirane političare i lobiste privatnih sveučilišta, već i “gazde” na javnim sveučilištima, od kojih većina ionako podržava vladu. Slično tome, odgovor vladajućih na kritike kako njihov zakon predstavlja napad na siromašne studente bio je da će ti studenti ionako biti financirani kroz državne stipendije. No time se samo prikriva klasni karakter ovog zakona jer nikakvi kriteriji o tome tko se ima smatrati “siromašnim” do sada nisu objavljeni. Stoga su studenti inzistirali na tome da ta granica bude definirana: ako će se “siromašnima” smatrati samo oni čija su primanja ispod službene granice siromaštva, stipendije u stvarnosti neće zahvatiti nikoga, jer djeca iz tih obitelji prekinu školovanje puno prije fakulteta.
Sveučilište je dio društva
Posljednja bitka bit će dakako ona politička. Proteklih je godina studentski pokret bio dosta ograničen utoliko što se bavio gotovo isključivo pitanjima visokog obrazovanja i problemima mladih. Iako se doista redovito doticao i socijalno-ekonomskih problema studenata, pokret nije imao neki jasni zajednički koncept društva kao proturječne cjeline. Sveučilišno polje nije usamljeni otok unutar društva, već dio tog društva s čijim elementima stoji u odnosima preklapanja ili kontradikcija. To znači da razumijevanje procesa neoliberalnih reformi u visokom obrazovanju koje neće biti samo teoretsko nego i političko zahtjeva sposobnost zastupanja interesa i drugih segmenata društva.
Pokret se stoga mora povezati s drugim društvenim klasama i dijelovima klasa poput radnika, zaposlenih na nesigurnim (“prekarnim”) radnim mjestima, kao i općenito svima koji su isključeni. To bi omogućilo da se dotaknu neki dublji socijalni problemi, sam nerv klasnog društva oblikovanog neoliberalnim kapitalizmom, no također i da se prodre u određene dijelove društva koji imaju ogromne političke potencijale. Koristeći svoje intelektualne i kritičke kapacitete, sveučilištarci (studenti i profesori) mogu započeti izgradnju budućeg “historijskog bloka” (u Gramscijevim terminima), koji će predstavljati najbolji odgovor na političku nemoć otpora malih partikularističkih grupa. No ovo bi zahtijevalo ozbiljnu preobrazbu pokreta i tek će vrijeme pokazati hoće li je pokret uspjeti izvesti.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović