Bugarska za znanost i obrazovanje izdvaja 0,16% BDP-a, a pritom su sredstva za temeljnu znanost ograničena na 15% te mizerne cifre. Način na koji država nastoji nadoknaditi nedostatna sredstva zasniva se na poticanju znanstvenih instituta prema suradnji s privatnim sektorom. No, kako privatni sektor nema previše interesa za ulaganje u temeljna znanstvena istraživanja, posljedice su neizbježne: porast korupcije i loša znanost.
Uvođenje tržišnih mehanizama i proračunski rezovi procesi su koji presudno obilježavaju situaciju u bugarskoj znanosti. Težnja ka balansiranom proračunu osnovni je alat liberalne države u nastojanju da znanost podredi tržišnim imperativima. Nažalost po tvrdokorne liberale, država i tržište nisu dvije odvojene sfere; svaka ekonomija uvijek već je i politička ekonomija.
Rezultat proračunskih rezova sve je izraženija i oštrija konkurencija u borbi za sve oskudnija financijska sredstva, čime se prisiljava znanstveno-istraživačke institucije na bliskije odnose s biznisom i istodobno ugrožava funkcioniranje temeljne znanosti. Radi se o sukobu dviju vremenskih logika: dugoročno i “tautološki” orijentirana temeljna znanost (proizvodnja znanja koje je samo sebi svrha bez obzira na ekonomsku isplativost) postaje samo moment u kratkoročnom i mahnitom kretanju kapitala (koje se oslanja na kraćenje perioda između pokretanja investicije i realizacije profita). Ovdje ću se fokusirati na instrumentalnu ulogu države u podređivanju znanosti ciljevima koji odudaraju od proizvodnje znanja zbog samog znanja. S obzirom da se radi o iznimno širokom području, ograničit ću fokus na reforme od 2010. godine naovamo koje su izravno pogodile Bugarsku akademiju znanosti (BAZ), najstariju znanstvenu instituciju u zemlji.
Bugarska spada među članice Europske unije s najnižim izdvajanjima za znanstvena istraživanja i obrazovanje. U proračunu za 2015. godinu vlada je za financiranje znanosti osigurala 0,16% BDP-a, bez obzira na obećanje ministra financija kako će izdvajanja doseći 1,2% BDP-a sukladno propisanome u Nacionalnom programu reformi za 2015. godinu. Iako su proračunska sredstva namijenjena znanosti i visokom obrazovanju u kontinuiranom padu, parlament je izglasao i zakon po kojem privatne institucije u obrazovanju mogu dobiti poticaje iz javnih sredstava. (Rasipanje javnih novaca u Bugarskoj je najdramatičnije razmjere zadobilo 2014. godine kad se vlada u nastojanju da spasi KTB, četvrtu najveću privatnu komercijalnu banku u državi, zadužila za 8 milijardi eura na međunarodnim financijskim tržištima i upumpala ih u bankarski sektor.)
Učinci rezova
Proračun Bugarske akademije znanosti iznosi samo 72 milijuna bugarskih leva (oko 36 milijuna eura). Vladina politika u alokaciji sredstava zasniva se na pretpostavci da će njihov manjak prisiliti BAZ na priklanjanje tržištu i privatnom sektoru i na taj način nadomjestiti taj manjak. Kako privatnom sektoru i nije previše stalo do znanosti, BAZ-u je samo preostalo da dokono promatra uništavanje materijalnih uvjeta vlastitog djelovanja. Uzmimo primjer Rožena, najvećeg astronomskog opservatorija na Balkanu. Četvrti put u zadnjih nekoliko godina je doživio financijski kolaps i više nije u stanju platiti ni račune za struju i vodu, a kamoli da ulaže u napredniju tehnologiju i proširenje djelatnosti.
Drugi uznemirujući učinci logike balansiranja proračuna odnose se na stvaranje konkurencije među samim znanstvenicima pri dodjeljivanju javnih sredstava i posljedičnog množenja korupcijskih skandala. Suprotno očekivanjima, proračunski rezovi su doveli do manje discipline i većeg rasipanja javnih sredstava. Razlog je i više nego očit: što su resursi oskudniji to će ljudi više nastojati mobilizirati privatne veze kako bi si osigurali pristup resursima.
Koliko god korupcija bila vrijedna prijezira, ona ne predstavlja glavni problem u znanosti. Puno zlokobniju dimenziju uvođenja konkurencije predstavlja sve prisutnija loša znanost. Kao što je naprimjer tvrdnja znanstvenika iz BAZ-a da su uspostavili kontakt sa izvanzemaljcima. Ili istraživački projekti s neskrivenom nacističkom dimenzijom. Naprimjer, tim BAZ-ovih znanstvenika nedavno je obznanio rezultate genetskog istraživanja tzv. bugarskog “genetskog fonda” kojima su “dokazali” da Bugari nisu Slaveni već da pripadaju “mediteranskoj” rasnoj grupi. Očito neki znanstvenici misle da mogu dokazati svoju korisnost za državu proizvodeći nacionalističku propagandu. Evo još jedan primjer toga kako hladna ekonomska računica vodi ka generiranju rasizma. Ipak, veličina nacije teško da može kompenzirati visinu plaće znanstvenika koje ostaju najniže u EU: oko 380 eura mjesečno, iako prema priznanju predsjednika BAZ-a većina znanstvenika dobije zapravo oko 220 eura mjesečno. No čak i ta visina plaće je upitna u budućnosti jer je država najavila daljnja rezanja proračuna BAZ-a, na razini od oko 2,5 milijuna eura.
Borba protiv aveti komunizma
Pojava potrebe da se učini “korisnim” državi datira još u 2010. godinu koju je obilježio tadašnji ministar financija Simeon Djankov ružnim uvredama na račun BAZ-a. Djankov je bio ministar u tadašnjoj vladi pod vodstvom stranke GERB (Građani za europski razvoj Bugarske). Za vrijeme njihova prvog mandata, GERB-ova vlada se ponašala primjerno europski: smanjili su proračunski deficit na 1% iako je po mastriškim kriterijima dopušteno 3%. Kao rezultat tako drastičnih mjera štednje ekonomija se gušila pod izrazito visokim privatnim dugom budući da se repertoar mjera štednje jednim dijelom sastojao i od neplaćanja dugova države prema privatnom sektoru i bankrotima koji su već prilično velikoj armiji nezaposlenih priključili još 250.000 ljudi. Osim negativnih utjecaja na ekonomiju, mjere štednje su iznimno nepovoljno utjecale i na obrazovanje i znanstvena istraživanja.
Tih godina održavali su se i prosvjedi profesora i znanstvenika popraćeni Djankovljevim medijskim omalovažavanjem i uvredama. Djankov je odbio zahtjeve prosvjednika za većim financiranjem i boljim uvjetima rada nazvavši ih “starim feudalnim varalicama koji samo lijeno sjede i čekaju svoju plaću”, prebacujući time zapravo cijeli antagonizam u pouzdani tranzicijski okvir vječne borbe protiv komunizma i “neuspješnih”, “lijenih”, “nepromijenjenih” i “nepromjenjivih” ljudi kakve komunizam navodno proizvodi. Zatim je Djankov zaključio da u vremenima krize znanost jednostavno ne može biti prioritet. Premijer Borisov je bio podupro ovu zapaljivu tvrdnju, ali ju je donekle ublažio: “Neki od njih su možda stari feudalci, ali oni su i dalje naši prijatelji.” Ipak, u vremenima krize prijateljstvo nije dovoljno da te spasi, pa je BAZ prošao kroz drastično restrukturiranje ili kako se to primjereno zvalo – “optimizacija”. To je uključivalo spajanje prije odvojenih instituta poput Instituta za filozofiju i Instituta za sociologiju unutar BAZ-a i prijedloge da se pojedini instituti spoje sa sveučilištem. Djankov je opravdavao ovaj potez tvrdnjom da je odvajanje istraživanja i predavanja komunistička izmišljotina.
Nenadoknadiva uloga temeljne znanosti
U raspravi koja je uslijedila tadašnji navodno ljevičarski predsjednik Georgi Parvanov zauzeo je na trenutak poziciju takozvanih “stari feudalnih varalica” i nakratko se učinilo da postoje antagonistički tabori. Međutim, nakon pomnijeg pogleda lako je bilo ustanoviti da se antagonizam ne zasniva na nepomirljivim vizijama budućnosti znanosti već da je predsjednikova reakcija bila izazvana arogancijom Djankovljeva protržišnog stava, a ne dugoročnim implikacijama tog stava po znanost. Tako prema tadašnjem predsjedniku: “pitanje nije znanost ili ekonomija, već znanost u službi ekonomije i društva.” Zatim je predsjednik optužio Djankova za “staljinizam” zbog vrijeđanja znanstvenika. Međutim, navodna predsjednikova obrana znanstvenika od ministra financija samo je sakrila njihovo fundamentalno slaganje o svrsi znanosti kao sluškinji ekonomije. Time se očito proturječi pozicijama samog BAZ-a protiv pragmatizacije znanosti, artikuliranim u dokumentima kojima se kritizira Nacionalna strategija za razvoj znanstvenog istraživanja 2020.
BAZ-ova kritika posebnu pažnju pridaje izjavi koji se nalazi u strategiji: “S obzirom da je financiranje temeljne znanosti izravna investicija u svjetsku ekonomiju, javno financiranje takvih aktivnosti opravdano je jedino ukoliko pridonosi obrazovnom potencijalu sveučilišta.” BAZ u svojim dokumentima prvi dio izjave naziva “apsurdnim” i “neistinitim” jer znanstvena praksa i proizvodnja znanja moraju biti svrhom sami sebi bez obzira na praktičnu primjenjivost znanstvenih rezultata. Nadalje, BAZ se protivi ograničenju proračuna za temeljnu znanost na 15% ukupnog proračuna za znanstvena istraživanja. Oni traže podizanje ograničenja na 50% tumačeći kako financiranje isključivo primijenjene znanosti sužava polje znanstvenog istraživanja i koči opći razvoj znanosti.
Čini se da ova argumentacija ne dira previše upravitelje štedljive države usredotočene na kreiranje “povoljne poslovne klime”. I nije neobično da se učini kako bi potpuno stavljanje znanosti u službu grozničavog kretanja kapitala moglo biti prikladni “motor” za oživljavanje stagnirajućih znanstvenih instituta. Međutim, toj perspektivi izmiče da se svaka industrija, pa tako i primjerice ona pametnih telefona, još uvijek mora povinovati zakonima prirode koje jedino temeljna, ne-primjenjiva znanost otkriva. Podupirući gotovo isključivo primijenjenu znanost, štedljiva država potkopava same uvjete mogućnosti industrijskog napretka i rasta.
S engleskog preveo Marko Kostanić