Iako je takozvano “biračko tijelo” već naviklo na ispraznost predizbornih kampanja, čemu svjedoči i posljednje ispitavanje biračkih preferenci po kojem nitko osim HDZ-a i SDP-a ne prelazi prag, čini se da će kampanja za parlamentarne izbore biti još ogoljenija. Dok je SDP sve nade uložio u tajanstvenog američkog PR stručnjaka, HDZ je odlučio iznevjeriti osnovna žanrovska pravila predizbornih kampanja – obećanja biračima. Kako su primijetili novinari Novog lista, na internetskim stranicama bavarskog instituta IFO kojem je HDZ autsorsao izradu ekonomskog programa došlo je do promjene datuma njegove objave. Umjesto najavljenog rujna, sada se program očekuje u prosincu. Iako još nije određen datum izbora, prema svemu sudeći program HDZ-a ćemo saznati nakon izbora.
Ovo nije prvi put da se pomiče datum objave programa, ali ovim prekoračenjem definitivno izostaje politička valorizacija, kakva god ona bila unutar logike predizborne kampanje. Razlozi pomaka objave programa koji IFO navodno izrađuje u suradnji s nečim što se zove Zaklada hrvatskog državnog zavjeta, institucije unutar HDZ-a, nisu pojašnjeni na stranicama IFO-a. Ali zato je pojašnjenje ponudio predsjednik stranke Tomislav Karamarko prije tri dana na sajmu u Gudovcu. Naime, program je gotov i još u lipnju prezentiran unutar HDZ-a, ali neće s njim izlaziti u javnost u vrijeme predizborne kampanje kako se ne bi dogodilo da im konkurenti “ukradu” dijelove programa i uvrste u svoju kampanju. Prema Karamarku to se već događalo i štetilo renkingu HDZ-a.
“Krađe” ekonomskih ideja
Iako pojašnjenje isuviše podsjeća na “pas mi je pojeo zadaću” varijantu, pozabavimo se njegovom logikom i implikacijama, jer i ako Karamarko ne govori istinu, važna je metoda kojom se istina izbjegava. Prvo pitanje koje se nameće je ono o kontekstu eventualnih “krađa”, jer prilično je nejasno kako se određena ekonomska mjera može ukrasti nakon što je prema anketama vodeća stranka javno obznani kao svoj plan. Ne bi li primjerice SDP-ova “krađa” prije poljuljala njihov kredibilitet? Ili to opće nije moneta kojom se barata i o čemu postoji prešutna suglasnost? Drugo, otkad su ekonomske politike tajne koje treba dokučiti ili intelektualne zagonetke, a ne odrazi balansa klasnih i geopolitičkih snaga? I treće, ako i zanemarimo sve propuste navedene logike, ukoliko se bojiš da bi ti glavni konkurent mogao “pokrasti” ekonomski program, ne znači li to da priznaješ da među vama nema razlike?
Bez obzira koji bili stvarni razlozi neispunjavanja obveza utvrđenih deadlineom, naknadna objašnjenja puno više govore o hrvatskoj ekonomskoj i političkoj situaciji nego što će nam priopćiti sam program kad se jednom pojavi. Možda je kašnjenje učinak mutnih antagonizama između neoliberalnih tehnokrata i “socijalnijih” tendencija prisutnih od samog osnivanja stranke i vječnog proturječja dvaju antikomunističkih kamena temeljaca HDZ-a: slobodnog tržišta i nacije kao solidarne zajednica. Možda im ne odgovara olako baratanje devalvacijom kune kojim se pri posjetu Zagrebu poslužio glavni ekonomist angažiranog instituta, Hans Werner Sinn, u Njemačkoj poznat po grandiozno promašenoj procjeni od prije deset godina po kojoj je “Njemačka na putu da postane ‘pazarska’ privreda koja se samo bavi trgovinom bez proizvodnje”.
Bilo kako bilo, izostanak objave ekonomskog programa glavnog pretendenta na osvajanje vlasti nesvakidašnja je pojava u buržoaskoj demokraciji, ali upravo olaki pristanak na taj izostanak puno govori o samoj prirodi te demokracije.