Jučerašnju Parada ponosa i Trans Pride u Beogradu srbijanski su mediji uglavnom pokrivali policijskim rječnikom. Tako smo saznali da je “na ulicama i konjica, a grad nadlijeće policijski helikopter”, kako su “raspoređene jake snage policije i žandarmerije”, preneseni su apeli policije građanima “da se uzdrže nasilja” itd. Sve je dakako bilo popraćeno pripadajućim grafičkim materijalom što novinske izvještaje pretvorilo u izložbe policijske opreme. Ombudsman Saša Janković je veći dio svoje izjave također posvetio pohvali policije, sudjelujući tako u pretvaranju događaja u neku vrstu vojne parade umjesto protesta jednog obespravljenog dijela stanovništva.
Unatoč općeraširenoj fascinaciji “momcima u plavom”, dva okupljanja i parada s nekoliko stotina sudionika koja je promarširala gradom, prošli su “bez incidenta”, unatoč (policijskim rječnikom u nedostatku drugoga) “preventivnom hapšenju” pedesetak osoba i suprotstavljenom okupljanju male “grupa vernika”. Uz naglaske na potrebi ravnopravne zakonske regulacije prava LGBT osoba, pozivima na podršku izbjeglicama u tranzitu kroz Balkan za zapadnu Evropu i na prekid ratova u Ukrajini i Siriji, organizatori su također istaknuli važnost činjenice da je riječ o “prvom prajdu koji je najavljen normalno”. Da bi se razumjela važnost “normalnog” održavanja prajda treba se podsjetiti historijata ovog događanja.
Od krvavih glava do šarene parade
Prvi prajd održan je 2001. godine, ali je razbijen zajedničkim napadom policije, više fašističkih grupa na različite načine povezanih sa segmentima represivnog aparata te uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve. Preko 40 ozlijeđenih te godine, kao i neprijateljstvo režima i njegove veze sa spomenutim grupama, na devet su godina odgodili daljnja okupljanja. Obnovu prajda 2010. godine dočekao je sličan napad koji je narednih godina (2011.-2013.) poslužio kao izgovor za zabranu parade iz “bezbednosnih razloga”. U tom smislu održavanje parade već dvije godine za redom, uz izostanak napada ili vidljive opozicije od strane režima ili pararežimskih grupa, doista predstavlja važnu normalizaciju.
Beograd je tako još jednom jasno pokazao dugoročnu efikasnost ovog protesta jednog obespravljenog dijela stanovništva i demantirao licemjerne pozive na slobodu unutar “četiri zida” ili na “bezbednosne” zabrane okupljanja. Slično iskustvima drugdje, prvi pokušaji okupljanja koji su završili krvavim glavama bili su težak uvod u mukotrpan, ali siguran proces prisiljavanja režima na drugačiji odnos prema “vlastitim” građanima. Jednom kada je postalo nemoguće ignorirati postojanje LGBT populacije, sve što je preostalo jest “normalizirati” odnos prema njemu. Iako ne predstavlja rješenje problema, ta je normalizacija nužan uvod u borbu za prestanak sustavne diskriminacije ove populacije.
Nakon što je postignuta, normalizacija pokret stavlja pred nove izazove koji su se između ostalog manifestirali i na jučerašnjem beogradskom prajdu. Dok su jedan smjer pokazali izrazi solidarnost prema izbjeglicama, radnicima i pozdravi koje je skupu odaslala romska zajednica, drugi su smjer pokazali liberalni kritičari prajda koji bi od njega htjeli napraviti skup ponosa srednjoklasnim urbanim identitetom i izraz prijezira prema “zadrtim masama”. U tom procjepu između solidarnosti i elitizma, između emancipacije i podrške opstanku svijeta nejednakosti određuje se i budućnost ovog pokreta na Balkanu.