Čini se da su imenovanjem trenera zagrebačke Lokomotive Ante Čačića za izbornika hrvatske nogometne reprezentacije konačno odstranjeni svi mogući alibiji i opravdanja i za neutralnu poziciju spram Hrvatskog nogometnog saveza, iako su odavno bili prokazani kao potpuno neuvjerljivi. Više ne igraju nikakvu ulogu ni šuplji “argumenti” zasnovani na svetinji igre i rezultata i njihovoj autonomiji naspram političkog konteksta, niti oni jednako promašeni, zasnovani na svetinji “repke” i domovine ma tko njima upravljao. Zdravko Mamić i njegova klika na podršku mogu računati gotovo pa jedino u vidu tzv. “plaćenika” na maksimirskom sjeveru i gospode na zapadnoj tribini istog stadiona, uz i dalje, makar šutljivu, postojanu podršku u stranačkim, institucionalnim i državnim strukturama.
Podsjetimo na elemente posljednje epizode lakrdije hrvatskog nogometa, kako glasi gotovo pa “službeni” opis Mamićeve vladavine. Nakon što su “neutralizirani” ključni događaji s početka ljeta o kojim smo pisali na ovom mjestu: poljudska svastika kaznom UEFA-e kojom se reprezentacija nije izbacila iz kvalifikacija, a uhićenje braće Mamić i Damira Vrbanovića njihovim izlaskom iz zatvora pomoću jamčevine, moment destabilizacije došao je sa samog nogometnog terena. Sljedeće dvije utakmice u kvalifikacijskom ciklusu “repka” je odigrala prilično loše, remizirajući s Azerbejdžanom i izgubivši od Norveške. Posebno je igra štekala u utakmici s Norvežanima, a kako se tim rezultatima donekle doveo u pitanje odlazak na Europsko prvenstvo, vodstvo je bilo prisiljeno reagirati smjenom izbornika jer su postali ugroženi i novčani prihodi koje sudjelovanje na takvoj smotri nosi sa sobom.
Kako je odmah bilo jasno da kriterij stručnosti ne može igrati ulogu u odabiru, budući da ju nema ni već duže vrijeme nizanjem gotovo pa trenerskih debitanata na klupi “repke”, situacija se odmah počela zakuhavati. U međuvremenu su se od smjene bivšeg izbornika Nike Kovača do prekjučerašnjeg instaliranja Ante Čačića dogodila dva relevantna događaja. Prvi, koji je išao na ruku vodstvu HNS-a i Dinama, ostao je potpuno neiskorišten u PR svrhe. Naime, neočekivana i zaslužena pobjeda Dinama nad engleskim Arsenalom u prvom kolu Lige prvaka, mogla je poslužiti kao uvjerljiv argument Mamićima i društvu za obranu njihove vizije upravljanja nogometom: što se bunite, mi u Ligi prvaka pobjeđujemo najbolje europske momčadi? Međutim, više se bojazni pojavilo kod onih koji se bune nego što su se Mamići okoristili tim neočekivanim “kapitalom”.
Ideološki trikovi
Ne samo da se nisu okoristili već je tri dana nakon taj “kapital” potpuno obezvrijeđen, a uspjeh protiv Arsenala potpuno se zaboravio. U derbiju Hrvatske nogometne lige između Hajduka i Dinama odigranom u Splitu ove subote svu pažnju na sebe je privukao daruvarski sudac Bruno Marić. Taj bivši predsjednik daruvarskog HDZ-a, odavno prezren među Hajdukovim navijačima zbog suđenja u nekim prijašnjim derbijima, izazvao je snažne reakcije i samim delegiranjem za suđenje derbija, dok je situacija na utakmici i nakon nje potpuno eskalirala povodom dviju odluka na štetu Hajduka. Veće nerede spriječio je jedino promašaj penala Dinamovog igrača Henriqueza u posljednjoj minuti susreta. Gotovo pa nevjerojatna činjenica da derbi sudi sporni sudac i da opet odsvira sporne odluka dovela je situaciju do usijanja. U tom kontekstu je predstavljen i novi izbornik Ante Čačić u ponedjeljak.
Trenerska karijera Ante Čačića je prilično skromna i jedina referenca mu je bliskost sa Zdravkom Mamićem. Najveća “žrtva” farse oko izbora novog izbornika trener je RNK Splita Zoran Vulić, predstavljen kao navodni konkurent Čačiću. I sam je pridonio toj farsi doslovno vjerujući u ozbiljnost svoje kandidature što je i potvrdio naknadnim žalopojkama tvrdeći da je vodio u “izlaznim anketama”. Međutim, od predizbornih trikova, zanimljiviji je puno “ideološki trik” u postavljanju pomoćnika novog izbornika. Pomoćnici su Ante Miše i Joe Šimunić. Postavljanje Ante Miše, bivšeg igrača i trenera Hajduka, bizarno je proziran pokušaj dodvoravanja dalmatinskom navijačkom puku koji nema šanse da uspije niti minimalno. A promoviranje Joea Šimunića u pomoćnog trenera jednako je prozirna, ali i opasnija taktika vrhuške HNS-a. Postavljanje za pomoćnog trenera nogometaša koji je karijeru morao završiti zbog uzvikivanja ustaškog pozdrava na maksimirskom stadionu ljigavi je pokušaj dodvoravanja nacionalističkom sentimentu među navijačima. Bez obzira na rašireni sentiment ni taj trik neće upaliti nimalo, samo se njime još jednom potvrdio tolerantan stav HNS-a prema ustašluku i licemjeran odnos spram UEFA-e.
Bahato nesnalaženje Mamića, Šukera i poltrona u novonastaloj situaciji prvenstveno govori da je bitka za njih izgubljena i da nastoje izvući iz trenutne situacije što više mogu. Hoće li zadnji čin biti pravosudne naravi kako sugeriraju informacije procurile sa svjedočenja Luke Modrića u USKOK-u ili će ga morati odraditi “ulica”, čemu svjedoče najave sastanaka i koordinacije navijačkih skupina i izjave njihovih glasnogovornika, ostaje za vidjeti. Ova garnitura će otići kad-tad, međutim, pozitivne promjene neće doći same od sebe, pogotovo po pitanju nacionalizma i ustašluka. Također, ni bitka koja se vodi protiv privatnog vlasništva i za demokratsko upravljanje klubovima još ni približno nije dobivena, iako su učinjeni enormni pomaci. Mnogi od onih koji su zadnjih dana napokon odustali od neutralne pozicije i dalje budućnost vide u jednom gazdi i njegovom kapitalu koji rješava stvar, uz nadu da će biti galantniji od Mamića.