“Angela Merkel i Zoran Milanović složni da je problem izbjeglica u Grčkoj i Turskoj”, objavila je prošlog tjedna većina medija u Hrvatskoj. Hrvatski je premijer uskoro tu slogu podebljao ponavljajući riječi mađarskog premijera Viktora Orbána: “Izbjeglice u Turskoj nisu životno ugrožene, jer je to sigurna zemlja”. Implikacije tvrdnji troje premijera su jasne – izbjeglice trebaju ostati u Turskoj, čak i protiv svoje volje. No iako u politici kao i u medijima vrijedi maksima “daleko od očiju, daleko od srca”, svaki pažljiviji pogled na situaciju u toj zemlji pokazuje do koje je mjere “tursko rješenje” izbjegličke krize iluzorno.
Panika Europske unije oko relativno skromnog broja izbjeglica koji prelaze njezine granice već je prometnula susjednu Tursku u jedan od faktora europske stabilnosti i neizostavnog “partnera”. Ta je država spremno uskočila u tu ulogu i intenzivno počela primjenjivati silu protiv sirijskih izbjeglica prilikom izlaska iz zemlje. To je u manje od tjedan dana rezultiralo krizom znatno težom (iako i znatno manje vidljivom europskim medijima) od one koja se proteklih tjedana odvijala na granicama Srbije s Mađarskom i Hrvatskom. No nekoliko puta silom gušene pobune tisuća izbjeglica u gradu Edirneu lako su zataškane u kontekstu općeg nasilja koje provodi režim.
Turska kao nova Sirija
Poraz na izborima u junu ove godine prisilio je vladajuću stranku u Turskoj na ponavljanje izbora i predizbornu ratnu eskalaciju koja je naišla na vrlo stidljive kritike iz EU. Popis antidemokratskih prijestupa režima raste iz dana u dan i sada, osim neprestanog bombardiranja i “racija” u krajevima koji su najodlučnije glasovali protiv vlade, uključuje hapšenje i zatvaranje agencija za istraživanje popularnosti stranaka, doslovno svakodnevno hapšenje novinara zbog “vrijeđanja predsjednika”, kao i hapšenje opozicijskih političara optuženih da su kritikom vlasti davali “moralnu podršku” i “provodili propagandu” u korist terorizma.
I dok u gradovima traje snažna kampanja zastrašivanja svakog tko se usudi kritizirati vlast (uključujući i prijetnje kulturnjacima i znanstvenicima koji su potpisali peticiju protiv rata da će biti uhapšeni zbog terorizma), režim je u ruralnim kurdskim krajevima počeo službeno organizirati paravojne “straže”, naoružavajući državnim sredstvima simpatizere vladajuće stranke. Kako nasilje i hapšenja kritičara do sad nisu postigli željeni rezultat, početkom tjedna je najavljeno i kako će glasanje na narednim izborima u pojedinim izbornim jedinicama (sve redom onim koje su glasale protiv vladajuće stranke) biti ukinuto i premješteno u “sigurnije krajeve”.
Dok institucije EU intenzivno promoviraju Tursku kao “sigurnu zemlju” u nadi da će veći dio “izbjegličkog problema” premjestiti što dalje od šengenskih granica, situacija u toj zemlji neprestano eskalira. Uz političko nasilje, faktičko stanje građanskog rata s karakteristikama etničkog sukoba i sve otvorenije uskraćivanje elementarnih političkih prava većem dijelu stanovništva, Turska sve više poprima karakteristike zemlje iz koje dolazi velika većina izbjeglica – Sirije. Karakteristično slijepi na ove procese, političari u Uniji promoviraju “rješenje” koje bi naposljetku relativno mali problem moglo zamijeniti znatno većim.