Nakon što su početak godine u Makedoniji obilježili afera prisluškivanje, navodni pokušaj puča, prosvjedi i kontraprosvjedi, pa i inscenirani ratni sukobi, privremeni status quo dosegnut je, uz posredstvo Europske unije, dogovorom o izborima zakazanim za april 2016. godine. Ono što obilježava taj status quo su dodatni pregovori o eventualnim promjenama u izbornom sustavu. Radne grupe kroz koje su ti pregovori formalizirani sastoje se od predstavnika vladajući stranke VMRO-DPMNE, opozicijskog Saveza socijaldemokrata Makedonije, kao i dviju najvećih etničkih albanskih stranaka: Demokratske unije za integraciju (BDI) koja se nalazi u koaliciji s VMRO-DPMNE te Demokratske stranke Albanaca (PDSh). Također, članovi radnih grupa su i strani eksperti koji se učestalo mijenjaju.
Kao što je i očekivano, stranke kroz djelovanje unutar radnih grupa žele progurati prijedloge izbornog modela za koje im se čini da najviše odgovaraju njihovoj glasačkoj bazi i predviđenim izbornim rezultatima. Dok opozicija želi pretvoriti Makedoniju u jednu izbornu jedinicu umjesto dosadašnjih devet i ukinuti proporcionalne obrasce raspodjele glasova, premijer Nikola Gruevski sa svojim prijedlozima ide očekivano u kontrasmjeru, pri čemu su prijedlozi ekstremni i odnosu na postojeći model. Tako je ljetos predložio da se stranci koja pobijedi na izborima za nagradu pokloni dodatnih 17 zastupničkih mjesta. Riječ je o modelu inspiriranom sustavom koji postoji jedino u Grčkoj, Italiji i San Marinu.
Kao što je taj prijedlog odbijen i od opozicije i raznih eksperata, kako onih unutar radnih grupa, tako i onih koji su to po vokaciji, slična sudbina zadesila je i najnoviji prijedlog. Vladajuća partija je predložila da se sadašnji broj od 3 zastupnika koje bira dijaspora poveća na čak 20 zastupnika. Usvajanjem tog prijedloga Makedonija bi postala svjetski rekorder po broju zastupnika dijaspore s ukupno 14,3% od ukupnog broja zastupnika. Iako je sasvim izvjesno da takvi radikalni prijedlozi neće proći, ostaje tek za razaznati taktiku Gruevskog iza njihova iznošenja. Pošto je riječ o iznimno ekstremnim prijedlozima, teško je procijeniti radi li se o taktici postavljanja maksimalističkih zahtjeva kako bi se u neizbježnom kompromisnom rješenju dobilo što više u odnosu na početne pozicije ili se zapravo radi o taktici svojevrsne sabotaže rada radnih grupa nadajući se kako bi odlaganje odluke do pred same izbore manje promijenilo postojeće stanje koje više odgovara vladajućoj stranci.