Nedavna ostavka slovenske premijerke Alenke Bratušek i pad četvrte slovenske vlade u zadnjih pet kriznih godina rezultat je prije svega unutarstranačke borbe za moć. No analiza rezultata njezinog rada ujedno nam pokazuje do koje je mjere njezina “lijevo-liberalna” retorika skrivala upravo istu politiku koji je provodila i vlada njezinog prethodnika, a koja je dovela do masovnih socijalnih protesta.
U Sloveniji očekujemo izvanredne izbore na kojima će se birati već četvrta vlada u pet godina koliko je prošlo od početka krize. Dosadašnja premijerka vodstvo vlade je preuzela 20. ožujka 2013., nakon “konstruktivne nezaupnice”1 izglasane tadašnjem predsjedniku vlade Janezu Janši, koji je i odstupio s položaja 4. svibnja 2014. Razlozi za njegovo odstupanje su višestruki, no prije nego što se latimo analize situacije koja je dovela do pada još jedne slovenske vlade, moramo napraviti kraći izlet u nedavnu historiju kako bismo bolje razumjeli trenutno stanje.
Na posljednjim prijevremenim parlamentarnim izborima (ujedno i prvim takvim u samostalnoj Sloveniji) održanim 4. prosinca 2011. godine najviše je glasova dobila (nedugo prije izbora oformljena) stranka Zorana Jankovića Pozitivna Slovenija (PS). No, kako njemu ipak nije uspjelo formirati vladajuću koaliciju, kormilo je preuzeo Janez Janša, vođa desničarske Slovenske demokratske stranke (SDS) koji je već bio na čelu vlade u periodu između 2004. i 2008. godine.
Janšina vladavina bila je obilježena pogoršanjem ekonomske slike, padom BDP-a, rezovima u javnom sektoru, snižavanjem poreza na kapitalnu dobit, padom kupovne moći, kresanjem proračuna i visokim rastom broja nezaposlenih. Po nalogu Europske komisije provodili su sve preporučene neoliberalne mjere. Kasnije, nakon što je već bio smijenjen s vlasti i postao dijelom opozicije, glasno se zalagao za dolazak Trojke jer, smatra Janša, vlada očigledno nije sposobna sanirati situaciju. U takvom ga grlatom zagovaranju mjera štednje nije pokolebala ni činjenica da je upravo njegova vlada u najvećoj mjeri bila odgovorna za stanje kakvo je zatekla njegova nasljednica.
Zbog brutalnog uvođenja radikalnih mjera štednje, uz ideološko objašnjenje kako se uzroke današnje krize treba tražiti u preostalim tekovinama socijalizma poput prevelikog javnog sektora koji nedovoljno steže remen i previsokim porezima, ljudima je voda napokon došla do grla. Bujica prosvjeda počela se kotrljati u Mariboru i prvo je pomela gradonačelnika Franca Kanglera. No stvar nije stala na tome, protesti su se proširili po čitavoj Sloveniji, a najmasovniji su bili u Ljubljani, koji su doprinijeli padu vlade predvođene Janezom Janšom. Protesti su započeli krajem listopada 2012. godine, da bi klimaks doživjeli krajem veljače 2013. Tada je vladi Janeza Janše zbog optužbi o korupciji izglasana “konstruktivna nezaupnica“ kojoj je u velikoj mjeri doprinio i pritisak s ulice. No, objava rezultata antikorupcijske komisije itekako se ticala i Zorana Jankovića, što je značilo da Janković nije mogao računati na podršku dovoljnog broja glasova da bi postao mandatarom za formiranje nove vlade. Svoj status u stranci zbog toga je odlučio zamrznuti, a kao mandatarku iz svojih redova predložio je Alenku Bratušek, koja je dobila suglasnost stranke. Radilo se o taktičkom i pragmatičnom potezu. Jankovićevo ime bilo je okaljano, dok je Bratušek s druge strane ostavljala dojam osobe bez korupcijske mrlje na karijeri, s obzirom na svoj dugogodišnji rad u institucijama parlamenta koje su imale više veze s birokracijom nego visokom politikom.
Činjenica da je Alenka Bratušek dolazila iz Pozitivne Slovenije, tada samozvane lijevo-liberalne stranke, te da se radilo o ženi, mnogima u slovenskom mainstreamu to je davalo nadu da će ona odvesti ekonomiju u drugom smjeru, onome koji kao cilj ima socijalnu i ekonomski učinkovitu politiku. No, ubrzo su se potvrdila očekivanja skeptika, te se pokazalo kako nova premijerka pribjegava istim ekonomskim politikama kao i njezin prethodnik, samo što se koristila blažom, politički liberalnom retorikom i naglašavala zajedničke interese, dok je Janša udaranjem po javnom sektoru i agresivnom retorikom o “lijevim fašistima” i “zombijima” izazivao veće antagonizme i time okretao ljude protiv sebe.
Razlog boljeg prihvaćanja rada nove premijerke u javnosti i medijima, odnosno razlog tome što joj je podrška u određenom periodu čak i rasla treba tražiti u njezinom liberalnijem pristupu i ublaženoj retorici. Činjenica da se na položaju premijerke prvi put u historiji Slovenije nalazila žena stvorila je nadu da će njezin “ženski” način vođenja politike donijeti promjene na bolje. No, kako nas uče historijska iskustva, spol osoba na vodećim pozicijama ne igra ključnu ulogu kad se radi o provođenju politika. Margaret Tatcher ili Jadranka Kosor primjenjivale su iste politike kao njihovi muški ideološki prethodnici ili suvremenici.
Vladavina Alenke Bratušek obilježena je provedbom mjera koje njezin prethodnik nije uspio dovršiti. Njoj je uspjelo do kraja sprovesti primjerice plan formiranja tzv. “loše banke” odnosno Društva za upravljanje potraživanjima banaka. Loša banka je uspjela pretvoriti potraživanja u vlasnički kapital i dokapitalizirati poduzeća, no s namjerom da se ta poduzeća privatiziraju i privuku strani kapital. Ali banke još uvijek nisu počele raditi u smjeru u kojem su bile dokapitalizirane. Cilj je bio potaknuti kreditiranje poduzeća i pritom uvjetovati planiranje održivog poslovnog modela, koji bi bio potkrijepljen dovoljnom likvidnošću.
Vlada je ipak nastavila s politikom privatizacije kao najboljim rješenjem za izlazak krize. Uroš Čufer, ministar financija u vladi Alenke Bratušek bio je glavni zagovornik rasprodaje državne imovine – banaka i poduzeća. Petnaest poduzeća2 , među kojima se nalaze i ona koja posluju s uspjehom, već su u postupku privatizacije. Za sljedećih 80 državnih poduzeća Čufer je razradio plan privatizacije, a isto je učinio i za 7 državnih banaka, pri čemu je od privatizacije poštedio tek Slovensku izvoznu i razvojnu banku (SID). Dosadašnja iskustva privatizacije u postsocijalističkim zemljama uče nas da ona rijetko kad sa sobom nose nešto pozitivno, odnosno da su i ta pozitivna iskustva najčešće samo privremena jer kapital koji nastaje u privatiziranim poduzećima često seli u inozemstvo. Poduzeća rade dokle god je radna snaga dovoljno jeftina, a regulacija dovoljno niska, no čim ti uvjeti nestanu, kapital se seli na druga, njemu plodnija područja.
Ne samo da rasprodaja državne imovine nije opravdana iz ovakvog strateškog razloga, već se tomu mogu pribrojiti i drugi razlozi, poput onog koji vladajuća koalicija koristi kao glavni argument za rasprodaju državnih poduzeća, naime taj da će prodajom popuniti rupu u proračunu (koja iznosi 1 milijardu €, dok bi se prodajom poduzeća ostvarilo oko 700 milijuna) i tako uspjeti smanjiti razinu zaduživanja. No, rasprodavanje poduzeća u periodu kada je njihova vrijednost najniža, a pogotovo rasprodaja strateški bitnih poduzeća, poput telekoma, aerodrom, željeznica itd… na primjerima drugih zemalja koje su to učinile (npr. Bugarska sa strujom, Srbija sa aviokompanijom, Hrvatska s telekomom) uz minimum analize se pokazuje kao strateška pogreška. Jednom kad se svi ti nacionalni resursi rasprodaju, država više nema nikakve mogućnosti utjecaja na vlastitu razvojnu i industrijsku politiku (iako joj to u velikoj mjeri već sada onemogućuje europski ustroj) te nema velike šanse da ponovno probudi svoju ekonomsku aktivnost bez da pritom pristane na radikalno suzbijanje radničkih prava, još jače stezanja remena i daljnje uništavanje javnog sektora. Država mora pristati na to da rasproda sve i kao glavnu investicijsku prednost ističe svoju jeftinu radnu snagu.
Retorika spašavanja ekonomije djeluje skoro pa ritualistički; tržišta su zauzela ulogu bijesnih bogova koje treba smiriti: moramo se odreći određenih prava kako bismo udovoljili zahtjevima tržišta kojima moramo darovati naše tekovine s ciljem održavanja kreditnog rejtinga i privlačenja stranog kapitala i tako ponovo pokrenuli ekonomiju. Kritika politike povinjavanja tržištima kao suštinski antidemokratske i nedostojne tobože suverene države, nije naišla na široko razumijevanje među narodom jer su mainstream mediji prenosili samo interpretaciju stanja koje je nudila vladajuća elita, a ta je još uvijek da alternative nema.
Po diktatu Europske unije sprovedene su dodatne mjere koje su znatno oštetile položaj radnog naroda u Sloveniji i minimalizirale njegovu mogućnost utjecaja na implementiranje politika. EU je zahtijevala da se reforme primjene pod svaku cijenu, pa i onu narušavanja demokratskih mehanizama poput instituta referenduma. Tako je prihvaćena promjena zakona o referendumima, čime nam je oduzeto pravo odlučivanja o zakonima čiji pad bi imao javno-financijske posljedice: o zakonu o mirovini, o zakonu o porezima, o carinama te drugim obveznim davanjima kao i o zakonu o izvršavanju državnog proračuna, potom o zakonu o ratifikaciji međunarodnih ugovora itd. Drugi zahtjev iznesen s ciljem što lakšeg provođenja strukturnih reformi bio je upisivanje u ustav tzv. fiskalnog pravila3 koje će stupiti na snagu 2015. godine. Fiskalno pravilo je dio tzv. fiskalnog pakta, politike na razini Europske unije kojoj je cilj osigurati proračunsku disciplinu i tako, po njihovom mišljenju, spriječiti buduće krize. Proračunski balans će u praksi značiti da strukturni deficit na godišnjoj razini neće smjeti prelaziti 0,5 posto BDP, što znači da država ne smije imati više rashoda nego prihoda, a to u praksi znači dalje rezanje izdataka za javni sektor te smanjivanje plaća, mirovina i socijalnih davanja.
S obzirom na to da je u početku 2014. zaista došlo do gospodarskog rasta (2,1 posto nakon što je u 8 uzastopnih mjerenja bilježen pad BDP-a), Alenka Bratušek je tako, tumačeći gospodarski rast kao rezultat uspješno provedenih mjera štednje, uspjela barem djelomično opravdati uvođenje restriktivnih mjera. Međutim, ako se pogledaju neki drugi pokazatelji, rezultati pokazuju drugačiju sliku. Povećanje poreza na dodanu vrijednost je dodatno opteretilo najsiromašnije, smanjile su se plaće u javnom sektoru, naknada za bolovanje smanjila se sa 90 posto redovne plaće na 80, javnim zaposlenicima smanjeni su doprinosi za dodatno mirovinsko osiguranje, a stopa nezaposlenosti u siječnju 2014. dosegnula je najvišu razinu od početka krize.
Pritom se zaboravlja da je bitnu ulogu u oporavku ekonomije odigralo smanjenje pritiska Europske komisije zbog predstojećih europskih izbora, ali i mirovanje financijskih tržišta (zbog generalnog smanjenja stope kamata na zadužnice). Europska unija, pogotovo zemlje europskog centra, koje su posredstvom EU vršile pritisak na ostale zemlje članice da uklone prepreke za implementaciju “nužnih” reformi možda će se privremeno oporaviti, no trenutno stanje stvari ne ukazuje na potencijal dugoročnog rasta i stabilizacije koji bi logikom stvari povukli naprijed i slovensku ekonomiju.
Zbog unutrašnjih nesuglasica u samoj stranci PS, čemu dodatno pridonosi načeti odnos osnivača stranke Zorana Jankovića i Alenke Bratušek, te zbog nesuglasica u koaliciji, Bratušek je s navodno principijelnim stavom zaključila da ne može voditi vladu bez zadovoljavajuće podrške vlastite stranke. Kako bi osigurala tu podršku sazvala je kongres stranke koji se održao 25. travnja 2014. Iako je računala na pobjedu, jer bi suprotno rezultiralo njezinom ostavkom i političkom destabilizacijom, na kraju je ipak pobijedio Zoran Janković. Ona je održala obećanje i podnijela ostavku na mjesto premijerke.
Potom je doista uslijedila politička destabilizacija, vladajuća koalicija se raspala, Slovenija čeka raspisivanje izvanrednih izbora. No, nameće se pitanje što možemo očekivati od tih izbora, s obzirom da su politike ponuđenih opcija u većoj ili manjoj mjeri redom neoliberalne, neovisno o njihovom nominalno lijevo-liberalnom predznaku. One postižu samo kratkoročne uspjehe, i to na račun pogoršanja standarda stanovništva, jer su to politike koje djeluju u interesu krupnog kapitala i financijskih tržišta.
Stoga bismo mogli zaključiti da su “svi isti” i tako odustati od pokušaja borbe za bolje, drugačije sutra. No ne smijemo zaboraviti na još jednu bitnu promjenu do koje su doveli prošlogodišnji protesti, a to je da su se mase ljudi politizirale, oformile su se nove stranke, koje predlažu drugačija rješenja od postojećih uvriježenih neoliberalnih. Ideja socijalističke alternative za 21. stoljeće se ponovo rađa i u stanju svjetske ekonomske krize dobiva sve veću podršku. Očigledno je da sistem koji na prvo mjesto stavlja logiku što veće akumulacije profita umjesto zadovoljavanja društvenih potreba nije održiv ni za ljude ni za prirodu. Janezi i Alenke naizgled se možda čine različitima, ako ih sudimo prema kulturnim i identitetskim aspektima, no zagovaraju istu ekonomsku logiku. Kada to uvidimo, jasno nam je da od njih ne možemo očekivati bolju budućnost, već da su nam potrebne temeljite promjene u pravcu demokratizacije upravljanja kako ekonomije tako i politike; u pravcu demokratskog socijalizma.
- Konstruktivna nezaupnica je termin u slovenskom jeziku koji označava izglasavanje nepovjerenja vladi [↩]
- Adria Airways, Aero, Elan, Fotono, Helios, Aerodrom Ljubljana, Adria Airways Tehnika, Nova Kreditna banka Maribor, Telekom Slovenije, Cinkarna Celje, Gospodarsko razstavišče, Paloma, Terme Olimia bazeni, Unior i Žito. [↩]
- Fiskalno pravilo nameće dugotrajna ograničenja fiskalne politike putem brojčanih ograničenja na agregaciju proračuna. Cilj fiskalnih pravila je tzv. Fiskalna odgovornost i održivost duga. Ova ograničenja već su nametnuta Maastriškim ugovorima (3 posto BDP-a i 60 posto javnog duga), no cilj EU bio je da se ta ograničenja uvrste u ustav svake zemlje članice što je propalo zbog protivljenja Velike Britanije. Međutim cilj je i dalje da se u narednih pet godina ovo sprovede kao službena politika EU. Problem s fiskalnim pravilom je zanemarivanje strukturalnih neravnoteža [↩]