Prihvat kvote za zbrinjavanje izbjeglica koju je odredila Europska komisija rumunjska vlada planira uvjetovati bržim prijemom te zemlje u šengenski sustav. No, analiza implikacija tog plana razotkriva nam svu ironiju rumunjske pozicije u EU i spram Šengena, ali i nimalo pohvalno pozicioniranje spram nadolazećih izbjeglica.1
Jedna je vijest posebno odjeknula rumunjskim medijima prošloga tjedna. Različite reportaže o istoj temi gradile su se oko vijesti da su dva migranta iz Afganistana prešavši iz Srbije u Rumunjsku počeli plakati nakon što su shvatili da nisu u Mađarskoj, već u Rumunjskoj. Bilo je to za njih gore nego da uopće nisu prešli granicu jer ovako moraju zatražiti azil u Rumunjskoj koja nije u šengenskoj zoni, a to će im drastično ograničiti kretanje po Europi. Ova je vijest duboko ranila patriotske osjećaje i izazvala nevjericu u rumunjskim mainstream medijima. Osjetio se također i dašak ljubomore spram Mađarske koja je ispala poželjnija destinacija od Rumunjske.
Činjenica da Rumunjska nije dio Šengena istovremeno ju je poštedjela aktualnog vala izbjeglica koje utočište traže u Europi. No, upravo u ovome leži implicitna dilema koja postavlja rumunjsku vladu između čekića i nakovnja. S obzirom na to da EU pokušava pronaći mehanizam da svim zemljama članicama nametne kvote za prihvat izbjeglica kako bi ih više-manje ravnomjerno raspodijelila po Uniji, rumunjska vlada planira iskoristiti ovu situaciju kako bi ušla u zonu Šengena. Ukoliko bi Rumunjska ušla u sustav Šengena, postala bi tranzitna zemlja baš kao i Mađarska. No, baš kao i u Mađarskoj, ni u Rumunjskoj nitko ne želi ove izbjeglice. Rumunjski predsjednik i njegov potpredsjednik već su jasno naglasili kako Rumunjska ne može preuzeti više od 1750 izbjeglica te da će se svaki ilegalni prijelaz granice prema zemljama Šengena najstrože kažnjavati. Tvrdo službeno stajalište odjekuje u narodu: većina ljudi smatra izbjeglice nepoželjnima, štoviše, većina smatra da izbjeglice predstavljaju ozbiljnu prijetnju te ih se treba držati na distanci. Sve ovo događa se u zemlji iz koje je u proteklih nekoliko godina zbog ekonomskih razloga iselilo oko 4 milijuna ljudi.
Barbari i divljaci na granicama tvrđave
U seriji predavanja “Treba braniti društvo” koja je poznati francuski filozof Michael Foucault održao na Collège de France u periodu 1975.-1976., a koja su danas jednako relevantna kao i onda, iznio je distinkciju između barbara i divljaka. Barbari su uvijek određeni s obzirom na svoj odnos s civilizacijom. Njih se ne može pripitomiti ili integrirati već će uvijek predstavljati opasnost za civilizaciju. Barbare se mora držati s druge strane granicama jer ako ih probiju, provest će invaziju i uništiti civilizaciju. Prirodno stanje odnosa s barbarima je – rat. Divljaci su pak jednostavno nazadni, to je tek jedan period u njihovoj evoluciji. Divljake je moguće disciplinirati, ukrotiti, obrazovati te ih tako podvesti pod krilo civilizacije. To je u stvari ono što definira civilizaciju: sposobnost kroćenja, obrazovanja i integracije divljaka. Divljaci će, naravno, uvijek ostati u poziciji inferiornoj civiliziranoj osobi, no ipak dobivaju priliku da pripadaju, makar periferno, civiliziranom svijetu.
Odnos između “barbara” i “divljaka” najbolje opisuje današnji odnos Zapada spram izbjeglica iz Sjeverne Afrike i zemalja periferije Istočne i Južne Europe. U strahom ispunjenoj huškačkoj retorici izbjeglice su barbari pred vratima europske civilizacije, a njihov je cilj srušiti i pokoriti europsku civilizaciju. Zemlje europske periferije su divljaci koje je potrebno civilizirati prije nego im se odobri puno članstvo u civiliziranom svijetu. Posebno se ovo odnosi na Rumunjsku i Bugarsku, premda je njima moguće pridružiti i Hrvatsku te Srbiju.
Stoga u aktualnoj krizi Tvrđava Europa daje ukore “divljacima” jer ne obavljaju dovoljno dobro posao držanja “barbara” na sigurnoj distanci van Tvrđave. Po ovoj logici, usprkos svim brutalnostima i pomalo fašistoidnim metodama, mađarske reakcije na krizu nisu nimalo iracionalne ili ekstremističke. One savršeno odgovaraju zakonima i vrijednostima EU: čuvaju granice pod svaku cijenu i drže neželjenu populaciju na sigurnoj distanci. Orbánova vlada opetovano optužuje Srbiju, a sada i Rumunjsku zbog osiguravanja izbjeglicama sigurnog prolaza. Time su opravdali potrebu izgradnje ograde na granici i nazvali to preuzimanjem stvari u svoje ruke. Kad divljaci ne odrađuju dobro svoj posao, pripadnici civiliziranog svijeta moraju intervenirati.
Korupcija nema veze sa Šengenom
Manje dramatično i na drugoj razini, slično funkcionira i Šengen za ljude Istočne i Južne Europe: kao zid. Dok s jedne strane olakšava slobodno kretanje ljudi unutar granica koje pripadaju ovom sustavu, u praksi, njegova je šira svrha da ograniči ulazak u Europu i slobodno kretanje po njoj ljudima čije zemlje nisu članice Šengena, koji tamo ne pripadaju. Osim što drži van granica zemlje koje nisu članice Europske unije, on također osigurava određenu hijerarhiju unutar same EU, odnosno dvoslojnu strukturu koja radi granicu između potpuno civiliziranih zajednica i onih koje još uvijek nisu dosegle tu razinu.
Upravo se takvo nešto dogodilo po pitanju rumunjskog članstva u Šengenu. Premda je Rumunjska na formalnoj razini zadovoljila sve uvjete za članstvo u Šengenu, ono joj je ipak odbijeno zbog političkih razloga. Nekoliko je zemalja članica, posebno Njemačka, Francuska i Nizozemska uložilo prigovor rumunjskom i bugarskom pridruživanju Šengenu na osnovama koje nemaju nikakve veze sa uvjetima za pristup Šengenu. Štoviše, još 2010. godine Europska komisija zaključila je da je Rumunjska ispunila sve svoje obveze te ostvarila pravo na pristup Šengenu, te bi trebala postati njegovom punopravnom članicom. No, Rumunjskoj je članstvo u konačnici ipak odbijeno dok ne riješi probleme s korupcijom i dok njeno sudstvo ne počne u potpunosti pravilno funkcionirati. Bez pokušaja negiranja problema s korupcijom u Rumunjskoj, antikorupcijska retorika oduvijek se koristila s ciljem discipliniranja ove zemlje te osiguravanja njezinog podređenog položaja u odnosu spram EU.
Korupcija naravno nema nikakve veze sa Šengenom. Kad bi imala, Italija i Luxemburg su odavno trebale biti izbačeni iz tog carinskog režima. Razlog zašto je Rumunjskoj odbijeno članstvo u Šengenu ima veze s gore opisanom logikom. Premda Rumunjska u praksi uživa sva prava koja Šengen nudi, osim granične kontrole dokumenata, Europa se panično boji nekontroliranog priljeva rumunjskih Roma i stanovnika iz Moldavije koja nije članica EU. Rumunjska ima status granične EU zemlje te kao takva također ima i zadaću zaštite vanjskih granica tvrđave. Od Rumunjske se, dakle, očekuje da ispuni svoju ulogu psa čuvara. Utoliko nije nevažna ni činjenica da je osiguravanje istočnih granica još u fazi pridruživanja financirano sredstvima EADS-a (European Aeronautic Defence and Space Company), odnosno Airbus Grupe – najveće europske zrakoplovne korporacije, inače jedne od najvećih proizvođača vojne i svemirske opreme i naoružanja. Očekivano, sada se provode istrage vezane uz korupciju prilikom provedbe posla osiguravanja granica, uslijed optužbi za mito koje je ova kompanija navodno isplatila lokalnim političarima.
Kraj jedinstvenog graničnog sustava?
Strah od nekontroliranog priljeva ljudi iz Rumunjske i Moldavije nije racionalan argument za držanje ove zemlje van Šengena. Isto naglašavaju i mnogi analitičari objašnjavajući kako se zapravo ništa neće promijeniti rumunjskim pristupom Šengenu, osim što će biti potrebno drugačije razmjestiti granične policajce. Šengenska zabrana za Rumunjsku funkcionira kao ultimativna fantazija kontrole, dok u praksi zapravo nema praktičnih ograničenja – jer migranti ionako biraju zemlje članice Šengena. Na simboličkoj razini, međutim, Šengen podsjeća one koji su ostali s njegove vanjske strane kako zapravo ne pripadaju krugu u kojem se nalaze. On stoga ima dvostruku funkciju destimulansa, ali i služi kao mehanizam posramljivanja.
Sad već stara rumunjska dosjetka kaže kako će jednom kad Rumunjska postane dio Šengena, on sam prestati postojati. Posljednjih nekoliko tjedana, dosjetka se čini bliža istini nego ikad. Dok rumunjski političari pokušavaju iskoristiti izbjegličku krizu kako bi natjerali EU da primi Rumunjsku u Šengen, njegova se pravila rastaču diljem Europe. Od Mađarske do Danske načelo slobodnog kretanja zamijenile su ograde, granične kontrole i izbjeglički kampovi. Čak je i Njemačka, inače tako predana očuvanju slobodnog protoka roba i ljudi unutar EU koji doprinosi njenoj ekonomskoj nadmoći, zatvorila granice pred velikim priljevom izbjeglica, a to se odnosi i na zemlje članice EU i samog Šengena. Svi koji su ostali s vanjske strane njemačkih novih pravila moraju dokazati da ispunjavaju uvjete slobodnog kretanja po Europi. Šengenska pravila svugdje su ograničena uz objašnjenje izvanredne situacije. Strože kontrole, nametanje graničnih provjera te razmještanje policije i vojske s ciljem kontrole svih koji žele unutra, naše su nove stvarnosti. Europa se nalazi pod opsadom, stoga je ponovno potrebno “obraniti društvo”.
Rumunjsko gostoprimstvo
Pitanje koje je potrebno postaviti na ovome mjestu glasi: što je ostalo od inicijalne svrhe šengenske zone? On i dalje funkcionira kao filter onoga što je mađarski filozof Gáspár Miklós Tamás nazvao kompetitivnom imigracijom. Šengen ostaje sredstvo koje razdvaja “poželjne” ekonomske migracije (migracije jeftine radne snage s europskog istoka koja održava cijenu rada niskom) i “nepoželjne” što podrazumijeva velik broj ljudi u potrazi za pomoći i zaštitom, a koji su pritom isključeni iz uobičajenih obrazaca i institucija koje kontroliraju migraciju radne snage. Dio trenutne bojazni od ekstremističkih reakcija u Europi u odnosu prema izbjeglicama sastoji se od više parametara od inherentnog europskog rasizma. Analizi treba pribrojiti i strah da novi migranti istovremeno predstavljaju ekonomsku prijetnju, da će oni zauzet loše plaćena radna mjesta koja obično obavljaju ljudi iz Istočne Europe. Jasno nam je da klasno pitanje uvijek vreba negdje iz pozadine.
U tome se krije ironija oblika dobrodošlice koju su Rumunji pripremili nadolazećim izbjeglicama koje će prihvatiti u zamjenu za članstvo u Šengenu. U osnovi, od izbjeglica će se tražiti (ili će ih se prisiliti, ako bude potrebno) da služe kao jeftina radna snaga kako bi pokrili troškove svog smještaja i hrane. U tom smislu, Rumunjska gostoljubivost praktički je neodvojiva od polurobovskih uvjeta i prisilnog rada.
Jedan film rumunjskog Novog vala nastao puno prije aktualne krize briljantno zahvaća taj odnos. Noćni čuvar u malom rumunjskom selu na granici s Mađarskom slučajno susreće kurdskog izbjeglicu koji je prešao granicu iz Srbije. Izbjeglica moli čuvara da mu pomogne da ilegalno uđe u Mađarsku kako bi otamo mogao lakše doći do Njemačke gdje će se ponovno spojiti s obitelji. Čuvar nevoljko pristaje nakon što je vidio svotu novca koju mu Kurd nudi u zamjenu za prijelaz. Kako pripreme za nastavak putovanja oduzimaju određeno vrijeme, u međuvremenu iskorištava Kurda da mu pomogne s poslovima oko kuće u zamjenu za pomoć pri prelasku granice. Od njega se očekuje da vrši radove bojanja, čišćenje, popravak krova, itd., u zamjenu za hranu i sklonište. Kad se dan odlaska napokon približi, film ostavlja dojam da se Kurd oslobodio dužničkog ropstva. Filmu nedostaje ono što je danas lako zamisliti – potpuni užas nakon što Kurd pređe granicu i shvati da se ne nalazi u Mađarskoj, već u Rumunjskoj.
S engleskog prevela Andrea Milat
- Schengenfreude je neprevodiva igra riječi s njemačkim izrazom Schadenfreude – zluradost [↩]