Premijer Srbije Aleksandar Vučić i predstavnik “investitora” Muhamed Alabar postavili su jučer kamen temeljac za dvije zgrade na beogradskoj Savamali i tako službeno započeli izgradnju spornog projekta “Beograd na vodi”. U osobito poetski intoniranom govoru, Vučić je projekt izgradnje luksuznih stanova i poslovnih prostora uz obalu Save nazvao “novim osmehom grada” te “sigurnom lukom za svakog od nas”. Uz stilizirane pohvale, premijer nije mogao izbjeći ni osvrt na kritike projekta za koje je velikodušno objavio da ih “poštuje”, smještajući ih istodobno u navodno dugu tradiciju tvrdoglavog otpora “zatucane većine” neupitnom i nezaustavljivom progresu Beograda.
Nesumnjivo upravo zbog potrebe samiranja uobičajne zatucanosti grada, i gradonačelnik Siniša Mali je inzistirao na naglašavanju “istorijske važnosti” ovog projekta koji navodno donosi mnoge prednosti. One međutim nikada nisu jasno definirane, van optimističnih (ako ne i sasvim fantastičnih) projekcija o “razvoju privrede i turizma”, Beogradu koji “prestiže Budimpeštu”, te “generisanju 20 hiljada radnih mesta”. Prosvjetiteljsko-razvojni zanos, koji je u ime “narodnog jedinstva” došao pozdraviti i Milorad Dodik, i do sad je korišten kako bi se opravdalo skrivanje detalja ovog projekta od očiju onih u čije se ime i za čiju se korist navodno provodi, ako treba, čak i protiv njihove volje.
Šetnice i stanovi s pogledom
Tako je i jučerašnji protest koji je organizirala inicijativa “Ne davimo Beograd” zadržan na sigurnoj udaljenosti od lokacije i svečanosti otvaranja. Iako je skup bi razmjerno mali, spomenuta inicijativa je i do sad sustavno upozoravala na problematične elemente projekta koji se reklamira kao “javni interes” te u tom smislu predstavlja veću opasnost po vladajuće od opozicije koja je također oportunistički podržala skup, ali nikako nije uspjela suvislo artikulirati razloge svojeg protivljenja. Kritiku opozicijske Demokratske stranke, vladajuća je Srpska napredna stranka lako diskvalificirala optužujući je za “plašenje investitora” i podsjećajući na sumnjive graditeljske projekte za vrijeme njihove vlasti.
No dok je spor oko Beograda na vodi medijski predstavljan uglavnom kroz prizmu međustranačkih polemika, analiza ugovora koju je prošlog tjedna objavila inicijativa “Ne davimo Beograd” jasno pokazuje kako se dobar dio “investicije” sastoji od javnih sredstava, pri čemu se država odriče vlasništva, obavlja radove i čak se nedemokratski obvezuje usklađivati zakone sa željama “investitora”, a sve u korist jedne većinski privatne firme koja će na tom području prodavati nekretnine sasvim nedostupne velikoj većini stanovnika grada. Upravo opravdanje javne koristi projekta koji je istodobno “luksuzan” do sad je predstavljalo najveći problem zagovornicima projekta.
To je izgleda problem za koji se nadaju da bi razbacivanje brojkama o “generisanju radnih mesta” ili naglašavanje “šetnice” umjesto samih nekretnina moglo sanirati. Lijepo je to ilustrirao Muhamed Alabar na spomenutoj ceremoniji otvaranja radova kada je, obećavši da će biti među prvim kupcima stana iz kojeg će “promatrati reku i ljude” dok čita “novine sa apjeda”, pozvao protivnike da dođu na šetnicu i “uživaju u njoj”. Naposljetku, ako bi Beograđani odbijali da šeću novom šetnicom, to bi Alabaru i njegovim novim komšijama svakako pokvarilo doživljaj promatranja “reke i ljudi” iz njihovih novih “stambenih kula”.