Grupa pristalica crnogorske opozicije drugu je noć provela u šatorima ispred Skupštine Crne Gore u Podgorici zahtijevajući ostavku vlade i raspisivanje “fer” izbora. Protestno kampiranje započelo je nakon nedjeljnog skupa na kome se, prema različitim procjenama, okupilo nekoliko tisuća ljudi. Iako je taj skup tjednima najavljivan kao početak zajedničkog opozicionog pokreta koji će srušiti dvadesetpetogodišnju vlast Mila Đukanovića, u njegovoj je organizaciji od relevantnih opozicijskih snaga naposljetku sudjelovao samo Demokratski front (DF), koalicija stranaka koja se zalaže za bliže odnose Crne Gore sa Srbijom i čiji simpatizeri u velikoj mjeri prihvaćaju srpski umjesto crnogorskog identiteta.
Identitetsko pitanje presudno je utjecalo na nejedinstvo opozicije koje je stranci premijera Đukanovića olakšalo opstanak na vlasti tijekom cijelog tranzicijskog perioda. Nejedinstvo je dodatno zaoštrilo aktualno pitanje očekivane “pozivnice” Crnoj Gori za NATO, koja se smatra jednim od posljednjih aduta stranke čija je višedesetljetna dominacija ugrožena gubitkom potpore i dosadašnjih sigurnih partnera. Iskorištavajući period geopolitičkih napetosti, vlast je nastojala ubrzati proces uključivanja u NATO i pri tom je uspjela isposlovati potporu pojedinih struktura na Zapadu kojima je “udarac Rusiji” u tom trenutku bio važniji od kritike raširene korupcije u Crnoj Gori na kojoj inače inzistiraju.
Što ljudi hoće, to i vrijeme trpi
Također, pitanje “euroatlantskih integracija” presudno je utjecalo i na odustajanje dijela opozicije sklonog NATO-u od sudjelovanja na protestima DF-a. Suočeni sa skromnijim odazivom, organizatori su pristupili taktici kampiranja. Kako je za Tanjug objasnio poslanik DF-a Slaven Radunović “taj vid borbe je odabran jer je dao rezultata u svim bivšim komunističkim državama”, aludirajući (pretpostavljamo) prije svega na situaciju na kijevskom Majdanu. No antikomunizam podgoričkog mini-Majdana je na bizaran način povezan s borbom protiv NATO-a, uz istodobne pozive na ujedinjenje ostatku opozicije, poput stranke “autentične ljevice” Ujedinjenog reformskog pokreta (URS) koja je u nedavnom proglasu objavila kako podržava “euroatlantske” integracije zato što su “članice NATO-a države koje su mnogo dale čovječanstvu”.
I dok je gubitak političkog kompasa karakteristika većine tranzicijskih zemalja, u crnogorskom slučaju on pokazuje i duboku nesposobnost političkih aktera da formuliraju svoje pozicije van odnosa prema vlasti i identitetskih pitanja. To s jedne strane objašnjava višedesetljetnu pragmatičnu vladavinu jedne osobe, a s druge služi i kao sigurna garancija kako, čak i ako jednog dana dođe na vlast, crnogorska opozicija po svemu sudeći neće donijeti nikakvu promjenu.