Stabilizacijom višestranačja, politički krajolik tranzicijskih zemalja na prvi je pogled počeo ličiti na onaj zemalja Zapada. No preuzimanjem tradicionalnih naziva poput “socijaldemokrati”, “liberali” i “konzervativci”, nove stranke na Istoku nisu automatski preuzele i kompleksnu povijest svojih zapadnih uzora ni njihove desetljećima građene baze potpore. U vremenu dominacije neoliberalizma, kada su tradicionalne “ideološke” podjele dodatno zatomljene, višestranačje se gradi oko drugih tipova antagonizama.
Francuski povjesničar Fernand Braudel zapisao je negdje kako kapitalizam trijumfira uglavnom tamo gdje je identificiran s državom. Doista, vodeća sila svjetske tržišne ekonomije danas je Kina, ekonomija u čijoj svakodnevnoj funkciji država i vladajuća Komunistička partija igraju snažnu ulogu. Također, korisno je prisjetiti se kako Adam Smith, jedan od utemeljitelja liberalne političke ekonomije, za svog života nije bio prorok poduzetnika, već moralni i filozofski savjetnik škotskih zakonodavaca. Stoga nas ne treba začuditi kako unatoč snažnim neoliberalnim reformama i deregulacijama, nizu privatizacijskih procesa i kontinuiranom povlačenju države iz javnih usluga, država i politički sistem općenito ostaju glavna mjesta preko kojih se može pratiti fluktuacija utjecaja u albanskoj političkoj ekonomiji.
Ne treba dakle cinično odbacivati albanski parlament kao tek “iluziju”, instituciju koja skriva stvarne ekonomske antagonizme koji se ostvaruju negdje drugdje. Država i političke stranke jesu instrument ostvarenja općih interesa albanskih kapitalista, no također i pojedinačni kapitalisti koriste te institucije kako bi instrumentalizirali državu radi vlastitih profita, čak i jedni protiv drugih. Ove su tendencije posljednjih godina privukle znatnu pažnju javnosti, osobito za aktualne koalicijske vlade izabrane 2013. godine. Stav kako stranke u Albaniji nemaju nikakvih ideoloških razlika, kako nemaju ekonomske programe, te kako su sve dio istog problema korupcije postao je opće mjesto. Međutim ovaj je stav dogmatičan i ne omogućava da se objasne motivi i tendencije unutar političkog polja. Ako tranzicijski kapitalizam potiskuje ideološke razlike među pojedinim strankama, on time antagonizme seli na druge razine, nerijetko unutar pojedinih političkih subjekata. Ti nam antagonizmi onda mogu služiti kao simptomi preko kojih barem djelomično možemo razumjeti političku i ekonomsku dinamiku.
Logika stranačkog organiziranja
Trenutno tri stranke dominiraju scenom: Demokratska stranka (PD), Socijalistička stranka (PS) te Socijalistički pokret za integraciju (LSI). Svaki od ovih subjekata ima specifičnu model interne organizacije.
Demokratska stranka je prvi put došla na vlast u periodu između 1992. i 1997. godine, tijekom kojeg se predstavljala kao predvodnica “demokratske revolucije” koja je srušila “socijalističku diktaturu”. No povijesno, stranka je uvijek bila pod čvrstom kontrolom svog vođe Salija Berishe. Ekonomski utjecaj stranke najčvršće je uspostavljen tijekom mandata 2005.-2013. godine, kada je najuži krug Berishe, koji se dobrim dijelom sastojao od članova njegove obitelji, ustabilio na ključnim pozicijama. I formalni nasljednik na čelu PD, Lulzim Basha, uglavnom se smatra tek Berishinom produženom rukom. Promicanje “obiteljskih vrijednosti” koje su formalno jedan od ideoloških stupova ove stranke, na pozicijama vlasti se pretvara u oblik obiteljske vladavine nad državom. Naime Berisha, njegova kćer, njegov sin, kao i Basha, predmet su brojnih istraga o korupciji.
S druge strane, Socijalistička stranka je pravna sljednica bivše Partije rada Albanije, reformirane nakon promjene režima početkom devedesetih. Tijekom tih promjena stranka je izgubila snažno centralno vodstvo i kroz godine doživjela mnoge nagle smjene vodećih kadrova. U periodu na vlasti između 1998. i 2005. godine, PS je izmijenila čak trojicu premijera. Nakon poraza 2005. godine, vodstvo je preuzeo današnji premijer Edi Rama, koji međutim teško uspijeva održati ravnotežu različitih interesa lokalnih moćnika (uključujući i one povezane s kriminalom) i tiranske krupne buržoazije, grupa koje čine osnovu potpore ove stranke. Nestabilna struktura prouzrokovala je brojne rascjepe, kao i česte promjene stranačkih dresova.
Jedan od rezultata tih rascjepa je i Socijalistički pokret za integraciju, koji u pravilu igra ulogu neizbježnog “mlađeg” koalicijskog partnera dvjema većim strankama. I PD i PS su u periodu od 2009. godine do danas bile prisiljene uključivati LSI u svoje vlade. Stranku je osnovao Ilir Meta, bivši premijer iz redova PS (1999.-2002.) nakon što je izgubio potporu u matičnoj stranci. Od svog osnivanja 2004. godine, LSI je uspostavio znatno stabilniju i čvršću strukturu od matične stranke, jer nije prisiljen u svojim redovima održavati toliko krhku ravnotežu različitih interesa. Meta je ostao neosporni vođa i gotovo jedino javno lice stranke unatoč teškim skandalima, uključujući i video snimku na kojoj traži mito od 700.000 eura za utjecaj na Vrhovni sud. Trenutno je pod optužbom za pogodovanje češkoj kompaniji ČEZ koja je u koncesiju dobila distribuciju struje u zemlji, te kompaniji Debt Advisory International, registriranoj na Bermudi, koja je bila zadužena za naplatu dugovanja građana prema koncesionaru. Ovaj slučaj mogao bi prerasti u do sad najveću korupcijsku aferu u Albaniji, no ni to po svemu sudeći nije osobito naštetilo LSI-ju, koji je razvio utjecajnu mrežu podupiratelja kako u javnoj administraciji, tako i u privatnim tvrtkama koji glasačima osiguravaju poslove i druge pogodnosti.
Skandaliziranje prvobitne akumulacije
Albanijom trenutno vlada koalicija sastavljena od PS-a i LSI-ja. Otkad je koalicija preuzela vlast, kontinuirano se nalazi pod optužbama opozicije zbog kriminalnih radnji lokalnih dužnosnika iz svojih redova. Političari na koje se optužba odnosi uglavnom imaju kriminalne dosjee u drugim državama (ne i u Albaniji), a radnje za koje su optuživani variraju od podvođenja, trgovine drogom do ubojstava. No ovi “kriminalci” su ujedno i tipični predstavnici generacije poduzetnika iz devedesetih godina, vremena prvobitne akumulacije kapitala. Njihova umiješanost u ilegalne radnje nije nespojiva s njihovom ulogom tranzicijske “poslovnjačke” generacije novog milenija i ključnih investitora akumuliranog kapitala u građevinu, farmaciju, uvoz poljoprivrednih i srodnih dobara, kladionice, turizam i druge industrijske grane.
Najistaknutiji među njima dolaze iz sjevernih krajeva Albanije – dijelova zemlje u kojima izbore tradicionalno dobiva Demokratska stranka. Uoči izbora 2013. godine, Edi Rama je bio prisiljen obratiti se za pomoć tamošnjim lokalnim moćnicima. Naime, socijalisti na sjeveru Albanije nemaju neku snagu, članstvo im je tamo malo, a bez organizacijske baze, šanse za uspjeh bile su gotovo nikakve. U zemlji u kojoj je uništen gotovo svaki oblik kolektivizma, lokalne zajednice organiziranog kriminala najučinkovitiji su instrumenti za osiguravanje (makar i kupovinom) većeg broja glasova i snažnije političke podrške. Na posljednjim su izborima ovi lokalni moćnici promijenili politički krajolik sjeverne Albanije, a zahvaljujući njihovoj potpori, PS je dobio izbore u nekoliko pokrajina na sjeveru zemlje koje su prethodno smatrane čvrstim uporištem PD-a.
Ovaj je odnos dakako obostran, pa su moćnici koji su omogućili Rami da dobiju političku snagu koju ranije nije imao ujedno i konsolidirali vlastiti lokalni utjecaj, u pokušaju utvrđivanja ekonomskih monopola i tržišne ekspanzije. No s obzirom na odnose među političkim strankama u koaliciji, razvio se oblik konkurencije i natjecanja za ekonomsku i političku kontrolu nad područjima između novih članova PS-a i “partnera” iz LSI-ja. Kako klasične prepreke akumulaciji kapitala poput otpora radnika i organiziranih sindikata ovim moćnicima nisu predstavljali nikakav problem, ostao je tek aspekt međusobne konkurencije i kompeticije. Koalicijski partneri u parlamentu postali su oštri suparnici na lokalnom terenu. Mreže ovisnosti i lojalnosti s jedne te suparništva s druge strane čine situaciju napetu poput epizode kriminalističke serije Žica.
Nedemokratska “stabilizacija”
To se osobito odnosi na nedavne događaje u Skadru gdje su glavni akteri PS-ov političar i jedan od najbogatijih ljudi u zemlji Tom Doshi i Ilir Meta, predsjednik LSI-ja i albanskog parlamenta. Doshi je javno optužio Metu da je unajmio plaćenog ubojicu da izvrši egzekuciju nad njim zbog čega je izgubio podršku svoje stranke, ovisne o LSI-ju za održavanje parlamentarne većine. Gubitak istaknute ličnosti PS-a doprinio je snažnom rastu utjecaja LSI-ja u gradu. U još jednom mjestu na sjeveru, općini Puka, predstavnik PS-a Mark Frroku našao se u ozbiljnijim problemima: izručen je Belgiji zbog istrage vezane za ubojstvo počinjeno u toj zemlji 1997. godine. Nadalje, dužnosnik socijalista iz provincije Lješ, Arben Ndoka, dao je ostavku zbog presude talijanskog suda u slučaju vezanom uz prostituciju. Najnoviji slučaj je onaj Armanda Prenga iz općine Laç koji je pod istragom zbog sumnje da je osobno umiješan u pucnjavu koja se dogodila u njegovom gradu prije samo mjesec dana.
Ova uhićenja i izručenja predstavljaju novi fenomen i daju naslutiti da se Socijalistička stranka nastoji distancirati od lokalnih moćnika s kriminalnim dosjeom. No progon dužnosnika više ne samo u inozemstvu, već i u Albaniji, ujedno mijenja odnose moći na sjeveru zemlje u političkoj i ekonomskoj sferi. Za sad je teško predvidjeti kako će se ova situacija dalje razvijati, no sigurno je da LSI kontinuirano pojačava svoj strateški položaj dok, s druge strane, PS bezuvjetno prihvaća ulogu “predvodnika stabilizacije” Zapadnog Balkana koju mu je dodijelila Njemačka. Cijena toga je sve veći utjecaj njemačkih firmi na albansku ekonomiju, na štetu lokalnih moćnika. To je proces koji svakako zaslužuje veću pažnju.
Treba spomenuti i kako su opisani događaji imali obeshrabrujući utjecaj na stanovnike Albanije koji je dodatno pojačan dojmom općeg propadanja društva i sve gorom ekonomskom situacijom. Sve veći broj građana napušta Albaniju ostavljajući svaku nadu u povratak. Stanovnici Albanije tako čine drugu najveću skupinu aktualnog izbjegličkog vala prema zemljama Europske unije, odmah nakon sirijskih izbjeglica. Istodobno, parlament je postao najdepolitiziranija institucija u zemlji i izgubila se percepcija parlamenta kao mjesta na kojem se traži poboljšanje socijalnih uvjeta. Opozicija je doprinijela ovom procesu osporavanja i ukidanja narodnog suvereniteta konstantnim zahtjevima za međunarodnim istragama nad koruptivnim skandalima bez ikakve domaće potpore i narodnih mobilizacija. No ni van parlamenta, gotovo nikakve inicijative i otpori “odozdo” barem zasad ne postoje.
S engleskog preveli: Andrea Milat i Nikola Vukobratović