Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan jedan je od najsretnijih ljudi u svjetskoj politici. Naime, ispada da njegovi najveći politički protivnici najaktivnije djeluju – sami protiv sebe. To je barem ono u što predsjednik želi uvjeriti vlastito stanovništvo i svoje strane “partnere”. Nakon što je u subotnjem zvjerskom bombaškom napadu u Ankari ubijeno preko sto, a ranjeno preko 500 protivnika vladine predizborne vojne eskalacije na istoku zemlje, Erdoğan je zaključio kako su mirovni prosvjed koji su organizirali kurdski pokret, socijalističke organizacije i sindikati najvjerojatnije napali – Kurdi i socijalisti. Time je sugerirao sasvim novi koncept samoubilačkog napada u kojem bi napadač, osim kao kolateralnu žrtvu, sam sebe uzeo i kao glavni cilj.
Predsjednikova krajnje proračunata izjava, unatoč svojoj evidentnoj apsurdnosti, nije bez političkog rezona. Naime, ona je izgleda uvod u novi val uhićenja opozicijskih političara neposredno uoči parlamentarnih izbora. Očekivano, kao što je pokazao jučerašnji dan, bombaški napad na ljevicu i kurdski pokret bio je za turski režim uvjerljiv povod za represiju protiv ljevice i kurdskog pokreta. Odnosno, po scenariju već viđenom nakon bombaškog napada protiv istih dijelova opozicije u Suruçu ljetos, žrtva terorističkog napada postaje i glavna meta “antiterorističke” reakcije države. Odnosi se to prije svega na Narodnu demokratsku stranku (HDP), koja je predsjedniku na prošlim izborima oduzela većinu u parlamentu i koja će, ako na neki vanproceduralni način ne bude spriječena, i na ponovljenim izborima vjerojatno onemogućiti buduću samostalnu vladavinu Erdoğanove stranke.
Loša oklada
Otvoreni cinizam turskog predsjednika nije međutim spriječio njemačku kancelarku, kao i američkog i ruskog predsjednika da mu pohitaju izraziti saučešće zbog napada koji je pretrpio protiv svojih prezrenih neprijatelja. U Turskoj su razumljivo reakcije bile znatno drugačije. Čak je i liberalna opozicija, bliska vojsci te nesklona ljevici i kurdskom pokretu, za napad optužila vladu. Optužba se ne odnosi samo na dokazane bliske veze između domaćih tajnih službi i islamističkih terorističkih organizacija, već i na moralnu odgovornost Erdoğana koji mjesecima protivnike svog predizbornog rata otvoreno naziva neprijateljima nacije, prijetnjom za nacionalnu sigurnost i kojima uporno prijeti zabranom političkog djelovanja.
U kontekstu višemjesečnih uhićenja kritičnih novinara, političara i aktivista, policijskog sata u velikim dijelovima zemlje koji su najotvorenije proturežimski orijentirani, najave ukidanja birališta na tim lokacijama te jačanja otpora obnovi rata i vladinom jednostranom prekidu mirovnog procesa, još jedan bombaški napad koji opravdava dalje policijsko vođenje države (s obzirom na slabljenje političke potpore) ne iznenađuje osobito. Ono što jest frapantno je uporna šutnja Erdoğanovih stranih saveznika o ovim događajima, potaknuta bez sumnje njihovom ovisnošću o Turskoj kao (relativno pouzdanom) savezniku na Bliskom istoku. Na tome se po svemu sudeći i temelji Erdoğanova kalkulacija za unutarnjopolitičku konsolidaciju vlasti.
No, njemačka računica o Turskoj kao “hot-spotu” za izbjeglice, američka računica o Turskoj kao savezniku u Siriji i ruska računica o Turskoj kao ključnom energetskom savezniku mogle bi se pokazati opasno kratkovidnima. Erdoğanov razvoj prema otvorenoj i krvavoj diktaturi ozbiljno prijeti dugoročnom destabilizacijom i Turske i regije, pa bi se pouzdanje u stabilnost koju donosi turski režim mogla pokazati jednako varljivom kao što je bila i vjera u stabilnost sirijskog režima prije četiri godine. U tom je smislu krajnje paradoksalno da se potpora turskom režimu opravdava navodnim pokušajem sprječavanja humanitarne katastrofe, širenja terorizma ili borbom protiv brutalne diktature. Dakle istim onim prijetnjama koje Erdoğan polako ali sigurno realizira u vlastitoj zemlji.