Uoči skorih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj scenografija je postavljena, a uloge podijeljene. Čin koji će se odigrati tobože će dati smisao i demokratsku legitimaciju odnosima moći u društvu. No slijepe pjege sistema, poput slabe izlaznosti ili sličnosti programa navodno oštrih političkih suparnika ostat će elegantno prikriveni, kako ne bi kvarili dojam “festivala demokracije”.
Jedno od općih mjesta diskreditacije tzv. realnih socijalizama predstavlja primjedba o njihovom licemjernom karakteru. Iako se radilo o proklamiranim narodnim ili radničkim vladavinama, demokratske procedure su bile ornamentalnog karaktera. I pritom je vladao opći licemjerni konsenzus: svi su znali da je tome tako, ali iluzija se održavala kako se sistem ne bi raspao ili kako onoga koji bi ju izložio ne bi zahvatila “totalitarna” kandža. Mjesto s kojeg se primjedba upućuje je ono samoproglašene nenadmašnosti tzv. liberalne demokracije. No, da bi se mjesto privilegiranog demokratskog iskaza sačuvalo, nužna je slična gesta prešutnog licemjernog konsenzusa, ništa manje iluzornog od onog uočenog u povijesti zemalja istočnog bloka. Gesta najrazvidnija postaje u vrijeme predizbornih kampanja, navodno ključne demokratske prednosti liberalnih režima.
Dramsku situaciju predizborne kampanje i uhodane podjele uloga, prilično je precizno nedavno u Novostima predočio Boris Postnikov formulirajući zgodnu sintagmu – predizborna slutnja. “Festival demokracije” ili “dobrovoljna komedija zabune” oslanja se na jednostavnu matricu čija pravila i ishode svi razumiju, a pretvaraju se da je riječ o krajnjoj demokratskoj neizvjesnosti: političari iznose programe za koje svi znaju da su sazdani od lažnih obećanja, narod se pravi da ne zna, da je izmanipuliran, a oni koji upražnjavaju radna mjesta dežurnih komentatora i analitičara raskrinkavaju i cinične političare i glupi narod kako bi se iluzija, odnosno slutnja neminovnog ishoda, elegantnije reproducirala. Možda je iluzija kompleksnija nego ona u socijalizmu jer tada dežurni komentatori nisu govorili u televizijskim studijima već su jedni drugima čitali antisistemske poeme u disidentskim stanovima, ali teško je uočiti presudnu razliku.
Pitanja radnika koji (ne) izlazi na izbore
No, politika se nekako mora odvijati i u iluzornim kontekstima. Zato je najprikladnije osvrnuti se na one najbrojnije, statiste u podjeli predizbornih uloga – birače. Većina njih je primorana organizirati svoje živote tako da prodaje svoju radnu snagu, bilo državi, bilo privatnom “poslodavcu”. Radi se o klasičnoj i ishodišnoj definiciji radničke klase, istovremeno i jednostavnoj i nesagledivo presudnoj. Iako oni mahom ne koriste taj leksik, neizbježno je da im u danima predizborne kampanje kroz glave prostruji pitanje: imaju li ovi izbori ikakav utjecaj na način, kontinuiranost i uspješnost prodaje moje radne snage, jedinog načina da si osiguram egzistenciju, sebi i obitelji? Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji relevantno istraživanje koje bi nam moglo pokazati kretanje odgovora na ovo i slična pitanja pa smo osuđeni na kombinaciju dojma i nekih drugih društvenih i ekonomskih pokazatelja, podataka i trendova.
Nesumnjivo je da postoji veliki broj kontinuirano nezaposlenih koji su davno odustali od političke reprezentacije, kao što postoji nezanemariv broj onih nezaposlenih koji se nadaju da će ih “pravilan izbor” licencirati za radno mjesto u javnoj upravi ili privatnom poduzeću bliskom izabranoj partiji. Vjerojatno je od “festivala demokracije” odustao i priličan broj onih koji radnu snagu prodaju za minimalac i jedva spajaju kraj s krajem tako da im i “skrolanje” po izbornim listama predstavlja društveni luksuz. Kao što nedvojbeno ima i onih koji su se putem određenih stranačkih kanala zaposlili u javnim poduzećima ili čija poduzeća posluju s državom u onim mandatima kad je “prava” stranka na vlasti i ti će bez puno razmišljanja slijediti svoj materijalni interes, baš kao i oni adresati različitih (para)socijalnih transfera.
Iako smo naveli samo par mogućih kombinacija ekonomskog položaja i političkih preferencija, dovoljni su da posluže pretpostavci da materijalni interesi nisu nestali iz političkog polja, već samo da su podreprezentirani. Naravno da ljudi na izbore izlaze i glasaju za svoje favorite iz manje profanih razloga, zbog obiteljske tradicije, ideološke uvjerenosti ili “straha od ugrožavanja određenih vrijednosti”, međutim, svi ti razlozi ne mogu biti presudni faktor u izbornoj dinamici ako ih izoliramo od materijalnih interesa. Da je tome tako ne bi razine izlaznosti na izborima bile tako niske jer bi se u cijeloj plejadi različitih stranaka s različitim vrijednostima našlo ponešto za svakoga. Njihov eventualni proboj u prvi plan u hrvatskom kontekstu prije je učinak iznimno skučenog političkog i ekonomskog manevarskog prostora koje ovdašnje vlade imaju na raspolaganju, a ne političkih zabluda ili demokratske nezrelosti biračkog puka.
Duopol na domoljublje
Kako u takvom kontekstu svoje uloge odrađuju dvije najjače stranke, jedini konkurenti za osvajanje vlasti, HDZ i SDP? Krenimo od navodnih ekonomskih programa, mjera i obećanja. HDZ se nakon nevolja s bavarskim institutom IFO i nikad razjašnjenog prekoračivanja dedlajna isporuke programa za pomoć obratio reklamnoj agenciji koja mu je smislila sad već notorni program 5+. I dok su s jedne strane društvene mreže ismijavale predsjednika stranke Tomislava Karamarka jer ne može nabrojiti svih 5 osnovnih programskih sastavnica, dežurni komentatori su se u obavljanju svoje dramske funkcije priklonili “ozbiljnom demontiranju” programa, kao da se radi o pravom programu, a ne marketinškoj dosjetci. S druge strane, SDP je objavio nešto “ozbiljniji” ekonomski program u kojem je najozbiljniji napor uložen u to da se dezorijentirana ekonomska politika SDP-a u proteklom mandatu pretvori u koherentan narativ.
Tako su se dosjetili da kombinaciju briselskog nadzora i par navodno socijalno osjetljivih mjera okarakteriziraju kao promišljeni balans između politika štednje i socijalnih politika, balans kojeg se još nitko u Europi nije sjetio. O tom navodnom balansu najviše govori nedavno doneseni “zakon o švicarcima” predstavljen kao vrhunac socijalne osjetljivosti. Kako se radi o literarnom pokušaju maskiranja stvari, najprikladnije je posegnuti za parafrazom iz književnosti. Maxine Turnow, junakinja romana Thomasa Pynchona Bleeding Edge u jednom se momentu zapita o sugovorniku: “Koliko moraš biti desno da bi ti se New York Times činio kao lijeve novine?” Ili u kontekstu SDP-ove socijalne politike: koliko se cijeli politički spektar morao pomaknuti u desno da obična, linearna konverzija jedne valute u drugu predstavlja socijalno osjetljivu gestu? Valjda toliko da je najnormalnije pitanje drukčije socijalne stambene politike potpuno odstranjeno iz političkog spektra.
Po pitanju općenitijeg frejmanja programa i korištene retorike većina je komentatora primijetila pomak SDP-a u desno, prema borbi za – barem – duopol nad domoljubljem. Iz HDZ-a su se očekivano smijali i optuživali za fingiranje “domoljublja” dok je Milanović “domovinu” nastojao puniti drukčijim konotacijama, redom, rastom i mirom. Iako izgleda besmislenije i ljigavije nego ikad, teško je pomisliti da je SDP ovih godina pokušavao išta drugo i biti nego “domovinska” stranka s ljudskim licem. Jer upravo je SDP sročio famoznu Deklaraciju o Domovinskom ratu i time prepustio HDZ-u da određuje “neutralni” okvir u kojem se odvija politika. HDZ-u je sakralizacija Domovinskog rata omogućila da diktira politički ritam: Domovinski rat je postao nadpolitički entitet, dovoljno rastezljiv da u njega mogu ući i ustaški elementi po potrebi, a dovoljno neprobojan da se na optužbu za ekstremizam automatski odvrati prozivanjem za komunizam i udbaštvo. SDP je sebi politički teren blokirao dvostruko: pristajanjem na domovinsku naraciju i odustajanjem od lijeve ekonomske politike koja bi jedina tu naraciju mogla destabilizirati. Zato se ne treba čuditi politici SDP-a, domoljubnoj lakrdiji i natjecanju s HDZ-om u broju hrvatskih zastava na skupovima: jednostavno nemaju gdje drugdje nakon što se san o Europi iscrpio.
Ljevica i neoklasična racionalnost
Iako ne postoji relevantna stranačka prisutnost ljevice u političkom polju, valja se zapitati gdje se u ovakvom kontekstu nalaze vidljivije lijeve ideje i signali, široko shvaćeni kao sve ljevije od SDP-a, kako funkcioniraju i koji su im kapaciteti? Klasificirajmo dvije najzastupljenije na kolumnističke i civilnodruštvene. Ono što krasi obje pozicije jest nehotično preuzimanje neoklasičnih ekonomskih oblika racionalnosti. Ne zbog toga jer sami akteri dijele taj vrijednosni orijentir, uglavnom ne, već jer ih strukturna pozicija i izostanak organizirane i društveno relevantne ljevice na to “prisiljavaju”. Tako kolumnistička retorika uvjetovana samom autorskom pozicijom često proizvodi ideološke efekte mapiranja političkog polja slične onima lektirnog objašnjavanja devetnaestostoljetnih romana – sukob pojedinca i društva. Ukratko, time se implicira da je društveni progres ostvariv rastom racionalnih kapaciteta individua koji čine društvo. Osim što je sama ta pozicija uvelike uvjetovana nepostojanjem relevantne političke ljevice, postoji i opasnost da ju se tretira i kao političku kompenzaciju nedostatka lijeve organizacije. Tako su se nedavno mogli čuti i politički zazivi: “da se barem vrati Feral”, kao da je Feral bio politička organizacija, a ne opozicijski medij.
S druge strane, civilnodruštveni akteri, osuđeni na praksu zagovaranja, nužno u svom djelovanju moraju pretpostavljati manjak racionalnosti vladajućih kao osnovnog uzročnika društvenih nepravdi. To im nameće sama logika financiranja koja kao razloge financiranja uzima upravo njihovu nezamjenjivu ulogu nadzornika ili korektora vlasti. Međutim, pristup društvenim odnosima i političkim procesima koji se oslanja na optiku neracionalnosti, koruptivnosti ili lijenosti vladajućih nužno te odnose i procese depolitizira jer iz njih odstranjuje strukturne antagonizme, a civilno društvo postaje “zamišljena zajednica”. Iako, kao i slučaju kolumnista, ne mora vrijediti da sami akteri dijele te političke stavove, sama ih pozicija na to “prisiljava”: kolumniste u promicatelje individualnih racionalnosti svih, a zagovarače u popravljače racionalnosti vladajućih.
Najgora moguća lijeva oklada bila bi u diskvalifikaciji tih aktera iz neke uzvišene lijeve pozicije, jer ljevici u opisu djelovanja nisu moralni sudovi, već razumijevanje uvjeta nastanka političkih praksi i sudova. Sam eventualni organizacijski rast ljevice pridonio bi i strukturnim promjenama pozicija navedenih aktera. Pritom je važno napomenuti da nema retoričkih prečaca i da je put dugotrajan i iscrpljujući. Valja krenuti od pitanja onih koji svaki dan moraju iznova prodavati vlastitu radnu snagu da bi preživjeli kako bi ona predizborna slutnja mogla pridobiti drukčiji karakter.