Katastrofalne poplave koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Srbiju već su odnijele preko 50 života, izmjestile stotine tisuća ljudi i nanijele ogromnu materijalnu štetu čije će se posljedice osjećati godinama. Dok se javnost uglavnom bavila pohvalama požrtvovnim naporima samoorganiziranih ljudi da se odupru katastrofi i dostave humanitarnu pomoć, pitanje utjecaja sistemskih politika na nesposobnost država da se nose s katastrofama ostalo je u sjeni. Donosimo analize tih politika iz triju zahvaćenih zemalja.
Bosna i Hercegovina
Kada je u petak, 17. maja, Maglaj bio preplavljen vodom, muljem i kanalizacionim izlučevinama i kada se do njega nije mogao probiti niko osim Oružanih snaga BiH, predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je, našavši se na licu mjesta, ocijenio da je situacija “depresivna” i vratio se u Sarajevo. Predsjedavajući Vijeća ministara Vjekoslav Bevanda je, kao da se radi o kvaru na vodokotliću, otišao za vikend u Mostar, poručivši da ćemo se “kao ljudi dogovoriti kada sve prođe”. Premijer federalne vlade Nermin Nikšić i bivši državni ministar sigurnosti Fahrudin Radončić razmjenjivali su međusobne optužbe o tome ko je nesposobniji, a ko bi bio sposobniji da ima priliku. Ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija montipajtonovski je konstatovao da je “vrijeme objavilo rat BiH”.
Federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva te ujedno i komandir Civilne zaštite Federacije BiH Željko Ivanković Lijanović nemušto je ponavljao kako poplave nisu pogodile cijelu zemlju, već samo njen sjeverni dio, a predsjedavajući Izetbegović ga je džordžbuševski dopunio izjavom da “nije bilo puno ljudskih žrtava za sada”, jer “u Maglaju su se utopile tri žene”, a “te žrtve su mogle biti, s obzirom na katastrofu, i veće.” I dok se u Federaciji ne dešava gotovo ništa naročito, u Republici Srpskoj je situacija još nenaročitija. Nakon što su poslije Maglaja, Olova i Sanskog Mosta pod pod vodom završili Prijedor, dio Bratunca, Doboj i Bijeljina sa okolnim selima, sigurnost stanovnika ugroženih područja bila je podređena sukobu vlasti i opozicije, to jest SNSD-a i SDS-a i njima gravitirajućih partija.
Tako je premijerka RS-a Željka Cvijanović obznanila da su lokalne vlasti u opštinama koje je pogodila poplava tri dana unaprijed obaviještene o mogućim posljedicama vremenskih nepogoda, ali da nisu učinili nikakve preventivne radnje da se katastrofa ublaži. Time su, valjda, optužene i one opštine u kojima je na vlasti i SNSD da nije slušao šta mu je komandovao sam SNSD ili tako nešto. U svakom slučaju, nakon što se broj interno raseljenih u BiH popeo na gotovo 950.000, vlasti u oba entiteta nisu se dosjetile da su se sličnim izgovorima služile kada su ih 2013. “zatekli” katastrofalni požari u Hercegvini (pri čemu su zbog nespremnosti civilne zaštite požare gasili hrvatski kanaderi), ili snježnih padavina u februaru 2012. koje su u potpunosti paralizirale državu.
Uvijek je, nekako, kriv onaj drugi. A ko je zapravo kriv? Ako je suditi po dokumentu “Revizija učinka – prevencija poplava u Federaciji BiH”, koji je još u januaru 2013. sačinio Ured za reviziju institucija u FBiH: “Sistem zaštite od poplava Federacije je fragmentaran, a odgovornosti svakog od nivoa vlasti nisu jasno utvrđene. Planiranje preventivnih mjera zaštite od poplava vrši se na nivou vlasti po različitoj metodologiji bez usaglašavanja na vodnom području i utvrđenih prioriteta. Implementacija preventivnih mjera je parcijalna i ne postoji indikator učinka tako poduzetih mjera. Koordinacija institucija nadležnih za provođenje preventivnih mjera na vodnom području nije određena procedurama nadzora i praćenja se provode djelimično. Inspekcijski nadzor se provodi samostalno i nedovoljno je uvezan sa aktivnostima institucija nadležnim za upravljanje vodama.” U zaključku dokumenta stoji da “u posmatranom periodu nisu poduzete sve potrebne akivnosti kako bi se sistem zaštite doveo u funkcionalno stanje. Od ukupno prikupljenih sredstava od vodnih naknada samo 25 posto je utrošeno na zaštitu od poplava. Izgrađeni vodozaštitni objekti su devastirani u proteklom ratnom periodu i kao takvi ne mogu obezbijediti efikasnu zaštitu od poplava na ugroženom području. Agencije su u posmatranom periodu od ukupnih sredstava utrošile samo 8,3 posto sredstava za investiciono i tehničko održavanje izgrađenih vodozaštitnih objekata.”
U cijeloj toj situaciji i uprkos ranijim katastrofalnim poplavama u Podrinju a koje su najviše pogodile Goražde, vlada Federacije BiH, odnosno premijer Nermin Nikšić, 36 miliona KM koji su bili namjenjeni za zaštitu i spasavanje u elementarnim nepogodama preusmjerava na druge vladine račune. Tehnički, zakon nije prekršen, budući da se radi se o običnom beskamatnom kreditu koji određeni fond daje nekoj drugoj budžetskoj instituciji. Sve je “po zakonu”, baš kao i u slučaju bivšeg premijera Vlade FBiH, Nedžada Brankovića.
U Republici Srpskoj je stanje daleko gore, budući da u budžetu ovog entiteta već godinama i ne izdvajaju sredstva za krizne situacije, a u republičkom budžetu za ovu godinu je stavka o budžetskim rezervama koje se izdvajaju u kriznim situacijama potpuno izbrisana. Sa Civilnom zaštitom stoji još gore, budući da se od 4,7 miliona budžetskih KM izdvojenih za ovu instituciju, gotovo 3,6 miliona troši na plate zaposlenika, a svega 60 hiljada KM za nabavku neophodne mašinerije i opreme za krizne situacije. Prema tome, nema sumnje da bi katastrofalne poplave koje su zadesile BiH svakako nanele ogromnu materijalnu štetu, ali isto tako je ta šteta mogla biti daleko manja, da ne govorimo o raseljenima i mrtvima. Prema podacima Oružanih snaga BiH (vjerovatno jedine državne institucije koja je u poplavnoj katastrofi dala sve od sebe da evakuiše i zbrine stanovništvo ugroženih prostora), to jest dokumentu Ministarstva odbrane BiH “Stanje na poplavljenim područjima BiH”, vodostaj nekih rijeka kao npr. Bosne kod Doboja ili Save kod Brčkog, Broda, Rače, Srpca, Gradiške i Orašja ili nije prelazio kote vanredne odbrane od poplava (npr. u Doboju), ili ih nije prelazio previše. Nema sumnje da bi dugoročno razmišljanje o poplavama i njihovoj prevenciji svakako smanjilo materijalnu štetu koja je nastupila radi totalnog nemara nadležnih entitetskih institucija.
I šta se na kraju zbilo? Pa opet ništa naročito. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine na svojoj posljednjoj sjednici “donijelo zaključke u kojima se Vijeću ministara BiH nalaže ili preporučuje da poduzme određene korake, a vezano za poplave koje su pogodile našu zemlju.” Dodikov privatni član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović je zakukao da “ako smo mi političari zgriješili, neka EU u ovoj situaciji ne kažnjava građane BiH”. Baš bi bilo zabavno, kada se voda povuče, vidjeti scenu u kojoj razjareni službenici Evropskog parlamenta i ostatak briselskih birokrata dolaze sa željeznim šipkama i kandžijama da mlate napaćeni narod u kolektivnim centrima, a Izetbegović, Komšić, Radmanović, Lagumdžija, Bevanda na čelu sa Željkom Ivankovićem Lijanovićem deru sa sebe sakoe i košulje urlajući “Nemojte narod, evo bičujte nas!” I mučenički dobiju izbore. Sa donacijama koje su već počele pristizati su već naučili šta će.
Hrvatska1
Tek koji dan nakon što se u Rajevu Selu i Gunji voda u koritu iznivelirala s vodom u nižim dijelovima naselja, oglasili su se i stručnjaci upozoravajući da je kriv niz faktora, poglavito loš sustav zaštite od poplave (doduše, jedini koji imamo i koji jest funkcionirao do meteroloških prilika koje su dovele do nezapamćene vodne mase), zatim neusklađenost s europskim direktivama (predvidiv ne-argument), ili naseljenost županjske Posavine uopće, a među nizom faktora našli su se i deforestacija viših krajeva i amelioracija onih nižih, globalno zatopljenje koje zaoštrava vremenske prilike (primjerice, istom, sada poplavljenom, području ubrzo prijeti opasnost od suše nalik onoj prošlogodišnjoj), pa regulacija rijeka i “kroćenje” korita, potom naselja smještena u blizini rijeka i odsustvo meandara osim na području županjske Posavine (iako se u tim istim meandrima rijeka još više ubrzava i silovitije udara o nasipe) – sve valjani argumenti koji doista jesu doprinijeli probijanju nasipa u posavskim mjestima. No, za spomenute probleme postoje i manje drastična rješenja od raseljavanja nekadašnje županjske općine sa područja pogodnog za obrađivanje zemlje. Razmotrimo materijalne i upravljačke mehanizme koji nam stoje na raspolaganju u ovakvim situacijama te analizirajmo koliko su i zašto bili (dis)funkcionalni ovih dana.
U županjskoj Posavini postoji civilna zaštita obučena da se nosi s ovakvim situacijama. Poučeni iskustvom prisavskog života i ponukani nuždom da zaštite usjeve, stoku, proizvodne pogone, javne, poslovne i stambene objekte oni su uoči dolaska vala počeli s gradnjom zečjeg nasipa na problematičnim mjestima toka Save u duljini od 89 kilometara. Svaka općina ima osobe zadužene za civilnu zaštitu jer se radi o životu na području na kojem već godinama postoji povećan rizik od poplava uzrokovan sve nepredvidljivijim meteorološkim (ne)prilikama. Ista služba i danas, zajedno s vojnim inženjerima i ostalim pripadnicima vojske, koordinira nadzor i sanaciju opasnih lokacija na nasipu. Doduše, civilna je zaštita u nezavisnoj Hrvatskoj potpala pod jurisdikciju Državne uprave za zaštitu i spašavanje; taj “[n]ovi administrativni okvir civilnoj zaštiti, kao operativnoj komponenti jedinstvenog sustava zaštite i spašavanja, omogućava veću samostalnost i optimalne uvjete u području kreiranja konceptualne i razvojne strategije te provođenju operativnih priprema”, kako stoji na stranici Uprave. U praksi to znači da je svaka jedinica civilne zaštite u slučaju katastrofe prepuštena sebi i nadležnom stožeru za obranu županije (što u ovom slučaju funkcionira), a u slučaju nepredviđenih vremenskih okolnosti kakve su dovele do plavljenja 600 km² pouzdati se mogu u krizne planove iz bivše Jugoslavije za vrijeme koje se došlo do logičnog rješenja da se u slučaju pucanja nasipa na više mjesta voda nastoji pripustiti u rijetko naseljeno područje Spačvanskog bazena i rijeku Spudvu, nešto nižeg terena od okolnih mjesta koja se nalaze na visini od 80 do 90 metara nadmorske visine.
Zasad nepogođena i manje pogođena naselja duguju svoj uspjeh prije svega vlastitim stanovnicima i stanovnicima drugih mjesta koji su priskočili u pomoć ljudskom snagom, čamcima, smještajnim kapacitetima i svim zamislivim potrepštinama za evakuirane. Bez inzistiranja lokalnih predstavnika vlasti danas bi i Županja bila evakuirana, prepuštena rijeci i poplavljena da se išlo po nalozima državnog vrha. Jučer je, prema informacijama s terena, u obrani Strošinaca od vode iz prekosavskog susjeda Jamene (Srbija) i okolnih mjesta s ove strane granice sudjelovalo između 500 i 1000 ljudi koji su u neko doba noći obaviješteni da Strošincima nema spasa. Istovremeno se u Podgajcima i Drenovcima (Stari Drenovci su poplavljeni) pokušalo preusmjeriti tok vode da se očuva npr. drenovačka trafostanica koja je glavni izvor napajanja strujom za cijeli posavski kraj. Stanovnici obližnjih mjesta su u suradnji s vojskom i svojim bagerima kopali kanal. Na svim ugroženim područjima u RH angažirano je 1.064 od oko 15.000 pripadnika Oružanih snaga. Sudeći po broju intervencija (poput postavljanja zaštitne folije, dosipanja zemlje i usitnjenog kamena da se nasip ne prevali, gradnje zečjih nasipa itd.) bez samoorganizacije i solidarnosti civila koji su se uključili u zaštitu nasipa šteta bi bila daleko veća. Šteta bi također bila veća i da su kojim slučajem lokalne vlasti u područjima na kojima nasip još uvijek nije popustio bile manje odlučne te da su odustale od čuvanja nasipa i evakuirale stanovništvo. Međutim, ovako, sudeći po broju intervencija, nasipi su se branili i obruč oko Posavine popustio je na puno manje mjesta nego što je mogao. Jedini razlog za forsiranje evakuacija na područjima na kojima nasip još ne popušta može biti ograđivanje od odgovornosti. Lokalne vlasti odbijanjem evakuacije riskiraju živote svojih stanovnika, no ostavljaju mogućnost gospodarskog oporavka Posavine. Dobar dio nevoljkosti stanovnika da napuste svoje kuće proizlazi iz činjenice da preživljavaju prije svega pokrivanjem vlastitih prehrambenih potreba držanjem životinja i uzgojem poljoprivrednih kultura za vlastite potrebe. Ne samo oni koji svoje proizvode prodaju na pijaci ili su krupniji ratari i stočari, niti nezaposleni, već i zaposleni koji tako krpaju kućni budžet.
Dok premijer Milanović patrolira Posavinom tražeći krivce, narod već počinje razotkrivati muljanja na lokalnoj razini koja su doslovno potkopala novosagrađene nasipe u Račinovcima i Rajevu Selu. Prije nego što počnemo upirati prstom, mora se reći da navodno potkopavanje nasipa u Rajevu Selu koje je dovelo do urušavanja nasipa, kao i navodno nekvalitetno obavljena nadogradnja nasipa u Račinovcima jesu pridonijele katastrofi, ali su prije svega simptomi, a ni u kom slučaju pravi uzroci poplave tih sela. Također, naselja u županjskoj Posavini nisu nastala u proteklih pedeset godina pa da se može razbacivati optužbama da se uopće nije trebalo graditi ta naselja. Nasipi su u proteklih desetak godina odolijevali sve većim i silovitijim prodorima vode, mada se radilo o zastarjelom, “stogodišnjem” sustavu. Lokalne vlasti su danima prije naleta Save bile u pripravnosti, kao i civilna zaštita. Oko Županje postoje naplavna područja namijenjena za velika izlijevanja Save, no pri ovakvom atipično velikom dotoku niti ona nisu mogla biti dostatna.
Slučajevi Rajeva Sela i Račinovaca jasno upućuju na to da današnje slabo regulirano legalno i veoma rašireno ilegalno vađenje šljunka u Savi kako za javne tako i za privatne potrebe mora biti podvrgnuto strožoj kontroli, dok u neposrednoj blizini nasipa mora biti potpuno obustavljeno. Nadalje, dok se razmatraju investicije u nuklearne elektrane i suvišne mostove, investiranje u projekt kanala Dunav-Sava (15-postotni dio predviđene trase izgrađen je kod Babine Grede i Gundinaca), koji se planira bukvalno od Marije Terezije, održavanja kanala, izgradnja hidrocentrala i betonskih brana na desnim pritocima Save, suradnja sa susjednim zemljama s kojima dijelimo pripadnost Dunavskom slijevu, moguće je pronaći samo na stranicama Hrvatskih voda u dokumentu simptomatičnog naslova “Okvirni plan izrade plana 2016.-2021. Okvirni plan izrade plana upravljanja vodnim područjima i plana upravljanja poplavnim rizicima za razdoblje 2016.-2021.”
Iznenađenost viših ešalona vlasti koju je izazvala bujica također je simptom činjenice da se primjerice napeto prati prolazak Save iz Slovenije kroz Središnju Hrvatsku, dok se istovremeno malo mari za njen lijevi pritok Orljavu, te desni pritok, Unu. Desni pritoci iz Bosne i Hercegovine, Bosna, Drina, Vrbas, čini se da jedva ulaze u jednadžbu. Nakon katastrofalnog plavljenja velikog dijela sjevera BiH, neukrotive bujice vode koja se velikom brzinom spuštala u Posavinu, zar nije bilo za očekivati da će se uliti u Savu i krenuti k istoku? Nisu li vodstvo Hrvatskih voda i zapovjednik Oružanih snaga trebali odmah, po prolasku vala kroz Doboj i druga bosanska unesrećena mjesta, započeti raspoređivanje oružanih snaga, osiguravanje linije opskrbe, obaviti pripreme za evakuaciju stanovništva i životinja u velikim razmjerima, preusmjeriti sredstva u fond za kompenziranje ljudi koji su ustupili svoje čamce (kojih OS RH nema dovoljno), vozila i ostalo, nabaviti amfibije i helikoptere umjesto presretača koji se igraju Cobre 11 po autoputu bratstva i jedinstva. (Tako je primjerice jedan gunjanski ribar sa svojim čamcem prevezao na sigurno 150 ljudi, a u snalaženju po ulicama pomažu lokalci.) No najveći dio prigovora treba biti upućen aktualnoj ali i prethodnim vladama jer nijedna od njih nije pripremila dugoročna rješenja ili osmislila strategije rješavanja problema plavljenja gospodarski značajnih područja. Ministarstvo unutarnjih poslova i njihovi zaposlenici našli su se sasvim nespremni za trenutnu situaciju: od nepoznavanja terena u području kojim bi trebali i inače patrolirati do onemogućavanja ljudi da pruže pomoć nezaštićenim susjednim selima, Posavskim Podgajcima i Đurićima. Granični prijelazi čame samotni, a nasipima patroliraju tek vojska i civili dok rotirke nepotrebno šire paniku među ionako rastrojenim stanovništvom.
Srbija
Manje od mesec dana prošlo je od formiranja nove Vlade , čiji je premijer u svom ekspozeu najavio još oštrije mere štednje – smanjenje javnog sektora, privatizaciju državnih preduzeća, izmene Zakona o radu – sve to sa ciljem smanjivanja budžetskih izdataka i privlačenja stranih investitora. Tačne informacije o preduzećima koja se planiraju privatizovati nisu poznate, ali prema najavama iz ekspozea jasno je da su neka od njih od izuzetnog značaja za održavanje javne infrastrukture.
Time se vraćamo na današnji dan. Jedno od pitanja koje se postavilo u vreme vanredne situacije jeste – da li je ovo moglo da se spreči? Konkretnije, da li su putem infrastrukturnih ulaganja posledice poplava mogle da se spreče ili makar ublaže? Ovde ne pričamo o tome da li je vlast bila upoznata sa prošlonedeljnom najavom kiše i porasta vodostaja i da li je mogla da u kratkom roku bolje organizuje kako javne službe zadužene za odbranu od poplava, tako i veliki broj ljudi koji se samoinicijativno mobilisao. Ne pričamo ni o tome koliko stanje koje smo na terenu videli u proteklih nekoliko dana odudara od procedura propisanih Zakonom o vanrednim situacijama.
Na ovom mestu prvenstveno pričamo o tome u kakvom je stanju postojeća mreža zaštite. Prateći dešavanja na ovom polju tokom poslednjih nekoliko godina, možemo tvrditi da poplave u Srbiji nisu nikakva nesreća koja ne može da se predvidi. Nacionalna strategija zaštite i spasavanja u vanrednim situacijama, doneta 2011. godine, bujične poplave svrstava u kategoriju “predvidivih pojava koje brzo nastaju i kratko traju, a iza sebe ostavljaju ruševine”. Ipak, iako blagovremena predviđanja zahtevaju i blagovremena ulaganja u prevenciju, u Strategiji je navedeno i sledeće: “Tradicionalni način zaštite od ove vrste poplava je izgradnja čvrstog sistema objekata. Ukoliko je takav sistem nedovoljan ili ga uopšte nema iza bujične poplave ostaju ruševine mostova, puteva, zgrada i svega što im je na putu. Kako su troškovi izgradnje pasivnog sistema zaštite od bujičnih poplava veliki, ti radovi uvek kasne za potrebama, jedini način za smanjivanje šteta je organizovanje pravovremene najave mogućih bujičnih poplava i uklanjanje ljudi i pokretnih dobara sa puta bujične poplave.”
Ako pogledamo i situaciju u drugim zemljama, jasno je da se radi o opštoj tendenciji da se umesto “borbe sa poplavama”, koja podrazumeva velika ulaganja u izgradnju nove i održavanje i poboljšanje postojeće infrastrukture za zaštitu od poplava, primenjuje princip “živeti sa poplavama” koji naglašava sanaciju posledica i preporučuje individualna osiguranja od posledica poplava. Posledice praćenja ove tendencije mogle su se videti u slučaju uragana Katrina u Nju Orleansu.
U Srbiji su takođe, kao što možemo videti kroz medijske izveštaje u periodima između poplava, izdvajanja države za redovno održavanje vodotokova sve manja – u 2012. godini, sredstva nisu bila dovoljna ni za održavanje postojećih, a kamoli za gradnju novih brana i nasipa. Pored neulaganja u infrastrukturu, aktuelne mere štednje podrazumevale su i smanjenje budžeta za javne službe, pa tako i Sektor za vanredne situacije, čiji je budžet u 2013. smanjen za više od 10 miliona evra. Jedini razlog zašto je ono što je urađeno u izlaženju na kraj sa neposrednim posledicama poplave uopšte urađeno (i to dobro), jeste neverovatna solidarnost i samoorganizacija kojoj svedočimo poslednjih dana. Za sve što je urađeno dobro isključivo i jedino su odgovorni obični ljudi koji su se samoinicijativno angažovali u odbrani, kao i profesionalci/ke i zaposleni/e u relevantnim službama.
Izuzetan broj ljudi je samoinicijativno krenuo u izgradnju nasipa u područjima pod rizikom od poplava – to smo videli u Šapcu, Sremskoj Mitrovici, Beogradu, ali i na mnogim drugim mestima. Posredstvom stručnih službi evakuisan je veliki broj ljudi iz poplavljenih područja i smešten u improvizovanim prihvatnim centrima u Beogradu. Mnoge ustanove, organizacije civilnog društva i pojedinci/ke samoinicijativno su krenuli u skupljanje pomoći za ljude u prihvatnim centrima, u vidu hrane, odeće, obuće, higijenskih sredstava itd. Taksisti/kinje besplatno voze ljude koji distribuiraju stvari po centrima. Radio-amateri/ke iz mnogih gradova takođe su samoorganizovano skupljali informacije o ljudima koji su ostali zarobljeni u poplavljenim područjima i prosleđivali spasilačkim službama. Studenti/kinje veterine i organizacije za zaštitu životinja angažovali su se na spašavanju i zbrinjavanju životinja iz poplavljenih područja. Zaposleni u stručnim službama danima rade kako bi sa ono malo opreme i resursa koje imaju spasili što više ljudi.
Ipak, ni samoorganizovanje u građenju nasipa nije prošlo bez problema. Iako je premijer pod parolom “Šabac ne sme pasti!” pozvao ljude iz Beograda da krenu put Šapca organizovanim prevozom, nije bilo obezbeđeno dovoljno autobusa za prevoz svih ljudi. Oni koji su i stigli u Šabac, svedočili su o nedostatku opreme – peska, džakova, lopata, bagera, kao i brige o onima koji su se odazvali na poziv (voda i hrana za ljude), te generalnog nedostatka koordinacije ljudstva. Ista situacija je bila i u Beogradu, pri izgradnji nasipa na obalama Save i Dunava. To bi bio, dakle, još jedan u nizu propusta vlasti – pored neobezbeđivanja sredstava za prevenciju ovakvih situacija, jednom kada je do njih došlo, nije se u dovoljnoj meri angažovala na koordinaciji saniranja posledica u koje je uključen izuzetno veliki broj ljudi.
U datoj situaciji, u kojoj su ljudi, a ne država, spasili šta se spasiti moglo, vlast je, ne bi li zadržala iluziju spram naroda da drži situaciju pod kontrolom, primenila nekoliko strategija.
Jedna od njih bila je oslanjanje na kapital – putem apela velikim firmama i trgovinskim lancima da doniraju stvari i zahvalnica onima koji su to učinili, iako zakonska regulativa propisuje da u slučaju vanredne situacije “privredna društva i druga pravna lica, vlasnici i korisnici zaliha vode, hrane, medicinske opreme i lekova, energenata, odeće, obuće, građevinskog i drugog materijala neophodnog za izvršavanje zadataka zaštite i spasavanja, nadležnoj službi stavljaju ova sredstva na raspolaganje, radi korišćenja u akcijama zaštite i spasavanja ljudi i materijalnih dobara”. Pored određenih trgovaca koji su čak podizali cene neophodnih proizvoda, da bi kasnije neki od njih zbog toga bili uhapšeni, treba pomenuti i da mnogi veliki trgovinski lanci umesto da doniraju, robu neophodnu prihvatilištima prodaju ljudima, koji je kasnije nose u prihvatne centre. Ovde se postavlja i pitanje zašto je narod taj koji treba da o svom trošku nabavlja osnovne namirnice i distribuira ih u prihvatne centre, umesto da država obezbedi osnovna životna sredstva za ugroženu populaciju.
Još jedna strategija koju je vlast primenila uključivala je neprekidno ponavljanje stava da je u pitanju “kataklizma”, “katastrofa biblijskih razmera”, te da “niko ne može da pobedi vodu i vatru”, sve to samo da bi se sakrila sopstvena, ali i neodgovornost svih prethodnih vlasti, za sistemsku nebrigu na polju prevencije. Ovu strategiju pratilo je i stalno pravdanje predstavnika vlasti, od Vučića do Vulina, kako postoje ljudi koji “ne žele da se evakuišu” čime dodatno otežavaju posao službama.
Paralelno sa ovim manipulacijama putem medija i opštom dezorganizacijom u primeni mera, što prevencije, što zaštite, vlast je bila uspešna u jednom angažmanu – u besramnom samopromovisanju i zloupotrebljavanju situacije u svrhu prikupljanja političkih poena putem uvođenja ad hoc planova sanacije i Vučićevog autoritarnog nastupa. Tako se Vučić slikao kako helikopterom nosi pomoć u Ub i Koceljevu, Nebojša Stefanović, ministar unutrašnjih poslova, tokom evakuacije u Obrenovcu, Selaković, ministar pravde, u Krupnju, gde je navodno i napadnut od strane nezadovoljnih ljudi, gradonačelnik Beograda, Siniša Mali – u Beogradu na gradnji nasipa, Vulin u obilasku Obrenovca itd.
Srećom, ovu tendenciju vlasti da glumi držanje situacije pod kontrolom počinje da razotkriva sve veći broj ljudi, deleći informacije sa terena iz Šapca, Obrenovca, Beograda itd, putem društvenih mreža. Tako su se ljudi u međuvremenu podsetili činjenice da je gradonačelnik Beograda 16. maja pozivao Obrenovčane/ke da ostanu u kućama, iako se sa evakuacijom počelo već 17. Kako su društvene mreže, usled kolapsa zvaničnih kanala koordinacije, postale pretežno sredstvo komunikacije realnih potreba i realnog stanja na terenu, sve veći broj ljudi ima uvid u to koliko je samo neoliberalna država omanula po svim pitanjima.
Preostaje nada da će narod, u vreme kada stižu prve procene štete, nakon samoorganizovanog i solidarnog rada na saniranju posledice kako poplava tako i nemara države, u prvom sledećem koraku potegnuti i pitanje odgovornosti svih onih koji su nas doveli u ovo stanje.