Uoči današnjeg glasanja o prijemu Republike Kosovo u članstvo Organizacije za obrazovanje, znanost i kulturu Ujedinjenih naroda (UNESCO), jučer je u Beogradu održan sastanak nečeg što su mediji nazvali “državnim vrhom Srbije”. Iako su sastanku doista prisustvovali najviši državni funkcioneri, predsjednik republike, premijer i predsjednica parlamenta uz nekoliko ministara, njima su ovom prilikom pridruženi predstavnici Srpske pravoslavne crkve i Srpske akademije nauka i umetnosti. Ovo nije prvi put da su predstavnici vjerske i kulturne organizacije pozvani na konzultacije o Kosovu, ali sada su, čini se, trajno kooptirani u državni vrh s (kako sugerira jučerašnji protokol) ravnopravnom pozicijom s formalno demokratski izabranom vlašću.
Dakako, intencija jučerašnjeg sastanka nije bila promijeniti državni ustroj Srbije, već pokazati nacionalno jedinstvo po pitanju Kosova, odnosno ono što je pomalo neobičnim crkveno-političkim jezikom sasvim očekivanim za takav skup nazvano “akcionom sabornošću”. Ta se formulacija nalazi u pisanim “zaključcima” koje su sudionici trosatnog sastanka dali medijima, umjesto izjava. Ostale točke ovog dokumenta mogu se svesti na protivljenje prijemu Kosova u UNESCO, inzistiranje na vlasništvu nad manastirima SPC-a, potvrdu odbijanja priznanja Kosova, ali i predanost regionalnoj suradnji i članstvu u Europskoj uniji. Riječ je dakle samo o potvrdi dosadašnje vladine politike, koja je sada dobila eksplicitan blagoslov crkve i SANU.
Nedopušteni “car je gol”
Ipak, sabornosti unatoč, šanse za zaustavljanje kosovskog članstva u UNESCO-u izrazito su male, prema priznanju više državnih funkcionera. To ih dakako ne sprečava da inzistiraju na pozi aktivnih boraca protiv političke neminovnosti, poput jučerašnje najave premijera Aleksandra Vučića kako će u pola dva ujutro obaviti razgovor s vodstvom “jedne zemlje” kako bi ih uvjerio da glasaju protiv, iako u pogledu glasanja o članstvu ne postoji pravo veta. Posebna je pažnja proteklih dana posvećena sudjelovanju SANU u vladinoj politici, posebno nakon što je predsjednik te institucije Vladimir Kostić izjavio kako se boji “da je, u ovom trenutku, jedina politička mudrost na koji način, sa elementima dostojanstva, napustiti Kosovo koje de fakto i de jure više više u našim rukama. I to neko ovom narodu mora da kaže”.
Izjava je izazvala čuđenje i zgražanje na političkoj sceni, osobito s obzirom na status i historijsku ulogu koju je SANU odigrao u formuliranju nacionalne mitologije. Snažne reakcije i prijetnje koje je Kostić nakon toga primio natjerale su ga da se ipak, suprotno ranijim najavama, pojavi i na jučerašnjem sastanku i potvrdi svoju vjernost liniji, odrađujući tako implicitnu samokritiku. Njegov “grijeh”, kao što se vidi iz spomenute izjave, međutim nije u tome što je napravio devijaciju od srpskog nacionalizma, već što je prejasno eksplicirao državnu politiku koja svoje polagano odustajanje od Kosova ne može izvesti bez neprestanog potvrđivanja retoričkog protivljenja tom odustajanju.