Otprilike u isto vrijeme dok su se hrvatski mediji zabavljali s predizbornim “prekoračivanjem” ustavnih ovlasti predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i nastojali dokučiti piše li predsjednica sama fejsbuk statuse i spada li ironija u predsjedničke ovlasti, portugalski je predsjednik Anibal Cavaco Silva postizborno “prekoračio” svoje ustavne ovlasti, za razliku od hrvatske predsjednice – cinizmom. Analogija nije samo efemerne naravi, Cavaco Silva bivši je član konzervativne Socijaldemokratske stranke (PSD), koji se niti u predizbornoj kampanji nije libio koristiti predsjedničko mjesto kako bi podržavao bivšu stranku. No njegova postizborna intervencija puno je ozbiljnije naravi od predsjedničinih fejsbuk statusa.
Na portugalskim parlamentarnim izborima održanim 4. listopada, koalicija “Portugal naprijed”, predvođena PSD-om osvojila je najviše glasova, malo više od 38%. Drugo mjesto je osvojila Socijalistička partija (PS) lijevog centra s 32% glasova. Iako je desnica pobijedila, najveće iznenađenje postigle su stranke ljevice, Lijevi blok s 10% glasova i Komunistička partija (PCP) s malo više od 8% glasova. S obzirom na “rizik” koalicije s ljevicom, njen dobar rezultat nagovijestio pregovore PSD-a i socijalista s namjerom da potonji podrže manjinsku vladu PSD-a, što portugalski ustav dopušta. Ipak, postizborne intrige donijele su drukčiji scenarij – PS je neočekivano započeo pregovore s ljevicom s kojom ukupno predstavlja više od 50% zastupnika u tamošnjem parlamentu. I tu na scenu namijenjenu ustavnim ovlastima stupa predsjednik Anibal Cavaco Silva.
Suspenzija demokracije
Predsjednik je mandat na raspolaganje i premijersko mjesto ponudio Pedru Passosu Coelhu, vođi konzervativnog PSD-a. Sama ta gesta, iako prilično problematična, ne izlazi van ustavnog okvira budući da je manjinska vlada sasvim legitimna. Međutim, ono što je bilo puno problematičnije su razlozi koje je predsjednik naveo u obraćanju naciji i pojašnjenju odluke. Prema Cavacu Silvi, bilo bi preopasno za Portugal da Lijevi blok i komunisti dođu na vlast: “U četrdeset godina portugalske demokracije nijedna vlast nije ovisila o podršci anti-europskih snaga, onih koji su provodili kampanje protiv Lisabonskog sporazuma, Ugovora o fiskalnoj stabilnosti, Ugovora o stabilnosti i rastu, koji su htjeli razmontirati monetarnu uniju i izvući Portugal iz eurozone i NATO-a.” Tvrdi ni da sam tajming nije dobar: “Ovo je najgori trenutak za radikalno mijenjanje temelja naše demokracije. (…) Nakon što smo iznijeli tegoban program financijske pomoći koji je uključivao velike žrtve, moja je dužnost, unutar ustavnih ovlasti, učiniti sve što je moguće da preveniram slanje lažnih signala financijskim institucijama, investitorima i tržištima.”
Dakle, portugalski predsjednik je samo dodatno potvrdio u kakvom je stanju demokracija na razini eurozone. Nakon što je Siriza morala proći kroz petomjesečne pregovore da bi svima bilo jasno kako izbori ne znače ništa, u portugalskom slučaju nastoji se izbjeći i ta nepotrebna farsa. Iako se ovdje radi i o načelno manje opasnom političkom akteru. Odnosno, sama Socijalistička partija nije u predizbornoj kampanji izlazila s jasnim i “opasnim” stavovima kontra politike štednje. I sasvim je izgledno da bi vladajuća koalicija s uključenim Lijevim blokom i Komunističkom partijom prije degradirala ljevicu nego “ugrozila” kapital, kako to često biva i u “normalnim” okolnostima kad stranke ljevice uđu u koalicije sa socijaldemokratima, a kamoli u situaciji eksplicitne financijske i političke omče oko vrata.
Slovenska perspektiva
S obzirom da slovenska koalicija Ujedinjene ljevice (ZL) uživa anketnu popularnost sličnu izbornim rezultatima Lijevog bloka i da funkcionira u sličnom okružju političke dinamike periferne države eurozone, za komentar zbivanja u Portugalu i lekcije koje se iz njih mogu izvući, zamolili smo Roka Kogeja, člana Vijeća Inicijative za demokratski socijalizam, članice koalicije ZL. Prema Kogeju, iz portugalskog slučaju mogu se razabrati dvije lekcije za ljevicu. Prva je ta da discipliniranje europske ljevice neće stati na Sirizi jer, sudeći po izbornim rezultatima, nije proizvelo priželjkivane i dovoljne političke učinke, odnosno lijeve stranke i dalje postižu izborne pomake, iako daleko od Sirizinog uspjeha. Drugo, ističe Kogej: “To znači da imamo prostora koristiti Sirizine pogreške i propuste za reorijentaciju, reorganizaciju i rekompoziciju ljevice. Moramo ustanoviti demokratske i disciplinarne mehanizme kojima ćemo kontrolirati vodstva naših partija. I moraju se partije okružiti snažnim socijalnim pokretima i ne-partijskim institucijama koje će moći artikulirati zahtjeve odozdo, pružati konstruktivnu kritiku i biti društveni oslonac u slučaju teških političkih poraza koje nikad ne smijemo isključiti.”
Na tom tragu Kogej zaključuje da je ova odluka portugalskog predsjednika zapravo dobra za tamošnju i europsku ljevicu jer je spriječila još jedno razočaranje koje koalicija sa socijaldemokratima neminovno sa sobom nosi: “Europa se, na nacionalnom i internacionalnom nivou, pokazala nepodložnom reformama. Stoga, ciljevi i metode europske ljevice moraju biti radikalni kao i ovakav zaključak.” S druge pak strane, iako je čak i američki Forbes iskazao zabrinutost zbog situacije u Portugalu, sumnjamo da su u Bruxellesu pretjerano zabrinuti. Naime, manjinska vlada sigurno neće dobiti podršku u parlamentu, a s obzirom na portugalski ustav idući se parlamentarni izbori (moraju biti najmanje pola godine nakon predsjedničkih koji se održavaju u siječnju) neće moći održati do druge polovice iduće godine. Što znači paralizu političkog sustava i tehničko upravljanje državom u tom periodu, što je ionako “propisano” europskim politikama.