Politika azila koju provodi Europska unija ne samo da izbjeglice prisiljava na riskantne i opasne rute, kao i na izloženost policijskoj represiji, već uspostavlja i posebna tržišta. Za početak ono navodno ilegalno, ali prilično tolerirano – tržište krijumčarenja ljudi – a zatim kao odgovor i tržište za fortifikacijsku opremu i avionske deportacije putem kojeg se javni novac prelijeva u privatne džepove.
“Iza tebe smrt. Ispred tebe more: novi život ili smrt. Biraj.” Izjava je ovo koju je krijumčar ljudi podrijetlom iz Turske rekao Baselu. Odluka koju je Basel, Kurd podrijetlom iz Sirije, morao donijeti u tom se trenutku ticala se pitanja da li da uđe u gumenjak namijenjen transportu izbjeglica preko Mediterana ili ne. Put u Europu ovom rutom košta 800 eura. Umjesto Mediterana, Basel je odlučio do Zapadne Europe doći preko Bugarske, skriven u kamionu za gotovo dvostruku cijenu od 1500 eura. Posao krijumčara ljudima ili kako sami sebe vole nazivati – “vodiča”, počinje u Siriji. Putuje se preko Turske do Bugarske, preko Srbije i Hrvatske do cilja – šengenske zone. Krijumčari dolaze iz različitih zemalja, a međusobno su organizirani u mreže koje djeluju u raznim gradovima i državama. Važan dio tog posla sastoji se od održavanja dobrih odnosa sa lokalnim vlastima, poput primjerice policije. U izbjegličkom kampu u gradu Harmanli na jugu Bugarske, moguće je vidjeti krijumčare koji šeću oko kampa i razgovaraju s izbjeglicama policiji ispred očiju.
Pregovaranje o cijeni s nekima od njih na tursko-bugarskoj granici činilo se kao najnormalnije ugovaranje puta s bilo kojim legalnim turističkim agentom. Cijela ruta od Sirije do Njemačke košta 10.000 eura. Iz Turske ih se u Bugarsku prevozi za 1500 do 2000 eura. Cijene variraju i ovisno o tome kojim prijevoznim sredstvom prelaze granicu: kamionom ili zelenim površinama, hodajući dva sata, četiri ili dva dana. Većina izbjeglica koja se nalazi u Harmanliju ušla je u Europsku uniju nekom od tih prijevoznih metoda, ali svakako plaćajući krijumčarima. Praksa plaćanja krijumčarima za prelazak EU granice toliko je široko raširena da se ukorijenio naziv za te ljude: oni su nafrat. “U mnogo izbjegličkih kampova nalaze se gotovo isključivo ljudi koji su granicu prešli plaćajući krijumčarima. To je za njih bio jedini način da se domognu EU”, objašnjava nam krijumčar s kojim razgovaramo u Harmanliju.
Na putu ka Europi, veliki broj izbjeglica postao je žrtvom iznude ili su im krijumčari prijetili na druge načine. Čest je slučaj da krijumčari opljačkaju izbjeglice kad ih izvedu iz šuma kojima ih vode, ili ih izruče izravno graničnoj policiji s kojom potom dijele plijen. Ovakve su prakse iznimno česte, nesigurnost puta je izrazito visoka, stoga u Turskoj cvate novi biznis koji izbjeglicama omogućava, no u biti ih primorava, da za cijene od nekoliko tisuća eura ostave stvari na “čuvanju” u depoziratnicama.
Pitanje koridora
No što uopće ljude primorava na “suicidalna” putovanja morem ili na plaćanje 10.000 eura krijumčarima ako mogu jednostavno platiti avionsku kartu iz Turske za Njemačku za 400 eura? Odgovor na ovo pitanje je kompleksan i leži u fortifikacijskoj politici Europske unije i narušavanjima ljudskih prava, između ostalog i onoga na azil i međunarodnu zaštitu kakvu formalno osiguravaju međunarodni propisi. Da bi uopće mogli tražiti azil, izbjeglice moraju fizički biti na europskom tlu. Ukinuta je mogućnost da azil traže u ambasadama u zemljama koje graniče s ratom pogođenom zemljom odakle izbjeglice dolaze. Španjolska je posljednja europska zemlja koja je ukinula ovu mogućnost, a to se dogodilo još 2009. godine. Deklarativna zabrinutost europskih institucija o sudbini izbjeglica koje su krijumčari prevarili ili su smrtno stradali na teško prohodnim krijumčarskim rutama služi prikrivanju licemjernih europskih politika azila za izbjeglice.
Usprkos eskalirajućoj izbjegličkoj krizi u Europi i sve težim uvjetima putovanja, Europa i njezine susjedne zemlje još uvijek nisu dogovorile nužno potreban koridor koji bi ljudima omogućavao siguran i legalan put od ratom pogođenih zemalja do ciljanih zemalja Europske Unije. Suprotno tome, mnoge zemlje opasavaju sve veći broj kilometara svoje granice ogradom, dok se istovremeno šengenska pravila urušavaju. Zbog ovakvih fortifikacija jedini način da izbjeglice dospiju na europsko tlo i da traže azil legalnim putem je da plate krijumčarima, ponekad i životom, da ih provedu od točke A do točke B. Umjesto raspoređivanja vojske po granicama, Europska unija bi morala promijeniti politiku azila i osigurati legalne i sigurne načine dolaska u Europu ukoliko ne želi odgovornost za smrti izbjeglica dijeliti sa krijumčarima prema kojima deklarativno zauzima tako strog stav.
Tržište “ilegalnih ljudi”
Prema nekim procjenama izbjeglice su krijumčarima za put u Europu ove godine platile preko 250 milijuna eura. Istovremeno, EU je potrošila milijune eura na podizanje ograda na granicama. Samo mađarske ograde koštale su preko sto milijuna eura. Prema podacima organizacije koja prikuplja statistike o izbjeglicama, EU od novca koji izdvaja za izbjegličku krizu svake godine potroši oko sto milijuna eura na dodatnu fortifikaciju granica. Ova se sredstva izdvajaju putem javnih proračuna pojedinih zemalja članica te potom posredstvom javnih natječaja završavaju u rukama privatnih kompanija unajmljenih za postavljanje ograda. Istovremeno, EU najavljuje borbu protiv krijumčarenja ljudi s dodatnih 77 milijuna eura koje planira potrošiti na dodatnu opremu za nadzor granica te vojnu opremu, uključujući i plovila. Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije, u posljednjih deset godina više od 28.000 ljudi je poginulo pokušavajući prijeći Mediteran u pokušaju da se dokopa Europe, dok se samo u 2015. godini 30.000 ljudi nalazi u ovom po život opasnom riziku. Većina ljudi koja je izgubila život u Mediteranu dolazila je iz ratom pogođenih zemalja poput Libije, Somalije, Afganistana i Sirije.
Aktualnim politikama azila, EU krši ljudsko pravo na zaštitu od progona, odnosno pravo na azil, ali također i kriminalizira tražitelje azila koji nedokumentiranim načinima dođu na europsko tlo, proglašavajući ih “ilegalnim” migrantima, dok se borba protiv krijumčara lažno označava “borbom protiv ilegalne imigracije”. Opravdanje bugarskog ministra obrane kojim je naredio raspoređivanje vojske na bugarskim granicama bila je upravo “borba protiv ilegalne imigracije”. Mađarska je donijela zakon kojim je omogućeno kažnjavanje svih mađarskih građana koji ponude pomoć nedokumentiranom migrantu koji se nađe u Mađarskoj. Tako se uz “borbu protiv ilegalne imigracije” svaka osoba koja pomogne izbjeglicama koje prolaze kroz Mađarsku, čak i kad se radi o ugroženom životu izbjeglice, nalazi u riziku da bude proglašena krijumčarem i kazneno gonjena. No upravo odbijanje EU da osigura legalne i sigurne koridore kroz europski teritorij omogućava nastanak tržišta krijumčarenjem ljudi. Koncept “ilegalne imigracije” proizvodi ono što antropolog Ruben Anderson naziva “industrijom ilegalnosti”. Radi se, paradoksalno, o potpuno legalnom tržištu financiranim javnim novcem, porezima koje plaćaju građani EU, a odnosi se na zatvaranje ili deportaciju ljudi. To tržište uključuje npr. detencijske kampove za migrante, kao i policajce ili suce koji se bave ovim slučajevima.
Nasilne deportacije
Izbjeglice koje pređu tursko-bugarsku granicu presreće policija te ih odvodi u detencijski centar u Elhovu. Prema podacima organizacije Migreurope diljem Europe postoji preko 400 detencijskih kampova. Kamp u Elhovu je zatvorenog tipa, a situacija u njemu jednako je loša kao u bilo kojem zatvoru. Ovaj kamp namijenjen je ljudima koje EU smatra “ilegalnima”, odnosno ljudima koji su nedokumentirano prešli EU granice, a nemaju boravišne dozvole. Ovi kampovi nemaju regulirane propise koji azilantima osiguravaju sigurno prijavljivanje nasilja ili torture. Medijima su, naravno, pristupi ovim kampovima strogo ograničeni, a ne provodi se niti nadzor nad policijskim tretmanom izbjeglica. Ovo su sve ishodi tržišta “ilegalnosti” kojima treba dodati i ekspresne deportacije.
Prema procjenama organizacija koje se bave nadzorom nad migracijama očekuje se deportacija 400.000 ljudi označenih “ilegalnim imigrantima”. EU pritom ne mari za praktički nepostojeću razliku između osoba koje bježe pred ratnim razaranjima (koje prema logici EU imaju pravo na azil) i osoba koje bježe od nasilja koje proizlazi iz ekstremnog siromaštva (koje prema logici EU nemaju pravo na azil). Nasilne deportacije nije nimalo lako provesti. Već su dokumentirani slučajevi smrti na ovim letovima, prisilne sedacije ljudi i upotreba nasilja. I ovaj dio politike vezane uz migracije također je dio tržišta “ilegalnosti” jer masovne operacije zrakoplovnih deportacija podrazumijevaju još jednu tranšu javnih sredstava preusmjerenih privatnim aviokompanijama.
Bez promjene u migracijskoj politici, ni paneuropske inicijative poput “Izbjeglice, dobrodošli”, osim humanitarne nemaju nikakvu političku moć dok će se borba protiv krijumčara prevoditi u sve više nasilja nad imigrantima, ali će istovremeno povećati dobit vlasnicima aviokompanija i budžete namijenjene represivnom radu detencijskih kampova. Situacija je danas gotovo identična u svim EU zemljama, stoga je prvo političko pitanje zašto kao građani Europske unije dozvoljavamo provedbu ovakve politike migracije. Drugo pitanje koje se postavlja ovdje je: koga brane ovakve politike? I od koga ih brane?
S engleskog prevela Andrea Milat