Kronika silazne ekonomske putanje grada Rijeke u tranzicijskom periodu nastoji se zamagliti retorikom o “kreativnim industrijama”, “društvu znanja” i propulzivnoj ulozi tamošnjeg sveučilišta u ekonomskom i socijalnom razvoju grada. Već i kratki uvid u trenutnu strukturu riječke ekonomije daje do znanja da je navedena retorika samo sredstvo održavanja vladavine lokalnih elita i depolitizacije tranzicijskog neuspjeha.
Jadran Galenski Laboratorij (JGL), privatna farmaceutska tvrtka iz Rijeke, uzdizana u simbol uspješnosti riječke kapitalističke tranzicije, nalazi se u ozbiljnim problemima. Izvozna tvrtka koja već duži niz godina, a posebno od nastupa svjetske ekonomske krize, predstavlja iznimku u posrnuloj riječkoj ekonomiji i po stopama rasta i po tehnološkoj suvremenosti i po povećanju broja zaposlenih, najednom se pokazuje kao “tigar od papira”, kao žrtva pogrešne poslovne strategije uprave koja je rast tvrtke temeljila na pretjeranoj izloženosti ruskom i s njim najuže povezanim tržištima. Sada kada su uvjeti poslovanja na tim tržištima – zbog ratnih i političkih okolnosti – znatno pogoršani, dolazi u pitanje održivost rasta JGL-a kao i način vraćanja velikih kredita kojima su financirane investicije u nova postrojenja.
Nakon značajnog rezanja plaća u 2014. godini, u tvrtki koja zapošljava preko 700 ljudi i u kojoj radnici nisu sindikalno organizirani, na red je došlo i otpuštanje radnika u svrhu smanjenja troškova. No s obzirom na velike obveze po zaduženjima što dospijevaju u skoroj budućnosti i s obzirom na neizvjesna kretanja na ruskom tržištu, sve je izglednije da će JGL uskoro biti prodan nekoj od većih farmaceutskih kompanija koje su već pokazale interes, kako bi tvrtka ostala likvidna i solventna. Pritom je za očekivati daljnje dubinsko “restrukturiranje” i “konsolidaciju” tvrtke, što u prijevodu znači nova otpuštanja i veći stupanj eksploatacije preostalih radnika.
JGL je važan primjer kada se govori o kretanjima u riječkoj ekonomiji zbog toga što lokalnoj vladajućoj eliti i medijima služi kao kontraargument tezi da riječka ekonomija od početka 1990-ih kontinuirano propada. Ipak, kada se analiziraju historijski pokazatelji kretanja postaje jasno da uspon JGL-a nije bio izraz ukupnog i sinergijskog rasta riječke ekonomije, već je bio rijetka iznimka od generalno negativnog trenda. Pozitivan primjer poput JGL-a bio je nasušno potreban lokalnim političkim elitama kako bi se nekako nosile sa simboličkim bremenom ne tako davnih dosega riječke privrede.
Predtranzicijski kapaciteti
Naime, ako su prostori šest republika nekadašnje Jugoslavije relativno najveći ekonomski i socijalni napredak ostvarili nakon drugog svjetskog rata, u okviru “realno postojećeg socijalizma” i zajedničke države, nije pretjerano reći da je Rijeka sa svojim lučkim i industrijskim “bazenom” bila predvodnik tog napretka. O “zlatnom” razdoblju Rijeke i riječke privrede govore brojni pokazatelji koji nisu samo ekonomskog karaktera. Rapidan porast broja stanovnika, pokazatelji rasta osobnog i društvenog standarda, udio zaposlenih u industrijskoj proizvodnji visoke dodane vrijednosti, pionirski iskoraci u medicini, BDP po stanovniku značajno iznad jugoslavenskog i hrvatskog prosjeka, sve to govori o sinergiji ekonomskog i socijalnog razvoja Rijeke.
Rijeka je bila najveća jugoslavenska luka i ukupni promet roba riječkog lučkog kompleksa je na vrhuncu, u drugoj polovici 1980-ih, činio više od 50% prometa svih jugoslavenskih luka. U Rijeci je bilo sjedište vodećeg jugoslavenskog i mediteranskog linijskog brodara, tadašnje Jugolinije koja je u floti imala 50 velikih teretnih brodova i zapošljavala 3.000 ljudi. Riječko brodogradilište “3. Maj” bilo je vodeće jugoslavensko i među vodećim europskim brodogradilištima i zapošljavalo 7.000 ljudi. Riječka industrijska poduzeća Torpedo, Vulkan, Rikard Benčić, MiD, proizvodila su visoko kvalitetnu brodsku opremu, Bosch pumpe, brodske motore, traktore, a pojedinačno su zapošljavala između 1.000 i 4.000 radnika i najveći dio proizvodnje direktno ili posredno, kroz domaću brodogradnju, plasirala u izvoz.
Riječka tvornica papira krajem 1980-ih bila je druga u Europi po količini proizvedenog cigaretnog papira, imala udio od 5% u svjetskoj proizvodnji cigaretnog papira, 80% proizvodnje izvozila i zapošljavala preko 1.000 ljudi. Riječka rafinerija nafte bila je najveća jugoslavenska rafinerija i ostvarivala je početkom 1980-ih udio od preko 30% u ukupnoj preradi nafte jugoslavenskih rafinerija. O nekada predvodničkoj poziciji Rijeke govore i pokazatelji potrošačkog standarda pa je u Rijeci 1968. godine svaki šesti stanovnik imao televizijski prijemnik, što je bilo na razini prosjeka razvijenih europskih zemalja, dok je hrvatski prosjek u to vrijeme bio 1 televizijski prijemnik na 14 stanovnika. Snažna i rastuća ekonomija potaknula je razvoj znanosti, obrazovanja i zdravstvene skrbi pa je u riječkoj kliničkoj bolnici “Dr. Zdravko Kučić” 1971. godine izvršena prva uspješna transplantacija bubrega u ovom dijelu Europe. U 1981. godini polovica ili 92.500 stanovnika tadašnje Zajednice općine Rijeka bilo je zaposleno, dok je stopa nezaposlenosti radne snage bila tek 4,8%.
Val deindustrijalizacije
Ipak, rapidan riječki uspon u desetljećima nakon drugog svjetskog rata naprasno je obuzdan devastacijom riječke industrije tijekom 1990-ih. Ratne okolnosti, “šok tranzicija” u kapitalizam kroz ukidanje samoupravnih instituta i institucionaliziranu pljačku društvenog vlasništva nazvanu “pretvorba i privatizacija”, ideološka pogubljenost i klasna neorganiziranost radništva, potpuni izostanak adekvatnih makroekonomskih poluga zaštite postojeće industrije i društveno planirane podrške njezinoj tehnološkoj i organizacijskoj transformaciji, ekstremna centralizacija javnih financija, samo su neki od značajnih i međusobno povezanih faktora koji su doveli do toga da je na području šire riječke regije odnosno Primorsko-goranske županije između 1990. i 1995. godine broj zaposlenih pao za preko pedeset tisuća ili gotovo za 40%. Rijeka je pri tome najteže pogođena jer su njezini veliki ekonomski i industrijski sustavi u velikoj mjeri potpuno uništeni.
Tijekom 1990-ih uništene su perjanice riječke industrije iz 1980-ih u kojima je bilo zaposleno više desetaka tisuća radnika. Od nekad najvećeg jugoslavenskog i mediteranskog brodara Croatia Line-a (nekadašnja Jugolinija), tvornice traktora Torpedo, tvornice papira Hartera, tvornice Bosch pumpi Rikard Benčić, građevinskog “diva” Jadran koji je zapošljavao 9000 ljudi, Tvornice konopa itd. Veliki industrijski sustavi koji su uspjeli preživjeti 90-te, prije svega brodogradilište 3. Maj i riječke sastavnice industrije nafte INA, značajno su smanjili broj zaposlenih, nedovoljno ili zakašnjelo ulagali u tehnološku obnovu, što je vodilo gašenju pojedinih postrojenja (rafinerija maziva na Mlaci) i akumuliranju negativnih poslovnih rezultata.
Riječka luka, odnosno kompleks njezinih lučkih bazena, također je doprinijela negativnom trendu kroz veliki pad prometa roba i smanjenje broja zaposlenih za više od deset puta. Luka je uslijed nedovoljnih i strateški vrlo dvojbenih ulaganja u modernizaciju te uslijed izostale državne potpore u izgradnji potrebne infrastrukture, prije svega nove željezničke pruge, počela značajno zaostajati za sjevernojadranskim konkurentima, posebno za slovenskom lukom Kopar koja je za vrijeme Jugoslavije po ostvarenom prometu roba i zaposlenosti bila znatno manja luka od Rijeke.
Promjena ekonomske strukture grada
Uvozna orijentacija hrvatske državne ekonomske politike odnosno nekritička integracija u globalno tržište roba, usluga i financija potaknula je proces značajnih promjena u ekonomskoj strukturi i društvenoj podjeli rada. Trgovina je izbila na prvo mjesto privrednih djelatnosti po prihodima i po broju zaposlenih. Rijeka kao nekad vodeća industrijska i izvozna regija, s velikim poslovnim i industrijskim sustavima, nije uspjela ekonomski nadoknaditi njihovo propadanje, ali se uslijed velike prednosti ostvarene za vrijeme jugoslavenskog razdoblja i razvijene prateće uslužne i neprivredne infrastrukture zadržavala po inerciji iznad hrvatskog prosjeka razvijenosti i dohotka.
Uz sektor trgovine, javna uprava i servisi postali su najveći poslodavci u Rijeci. Od nekadašnjih proizvodnih poduzeća koja su zapošljavala i do deset tisuća radnika, danas je najveći poslodavac Klinički bolnički centar Rijeka u kojem radi tri tisuće ljudi, dok je na trećem mjestu, iza trgovačkog lanca Plodine, riječko Sveučilište sa otprilike dvije tisuće zaposlenih. U tom rangu je i jedinica lokalne samouprave Grad Rijeka koja zajedno sa svojim komunalnim društvima zapošljava dvije tisuće ljudi. Promjene u ekonomskoj strukturi Rijeke označile su degradirajući pomak od industrije i prometa kao izvoznih sektora koji proizvode kompleksne proizvode i/ili prisvajaju značajnu dodanu vrijednost, prema centralnom mjestu trgovine i raznih uslužnih djelatnosti koje nemaju takav kapacitet.
Gubitak centralne pozicije privrednih sektora sa značajnom dodanom vrijednošću manifestirao se kao opadajući trend ekonomskih, socijalnih i demografskih pokazatelja lokalne razvijenosti. Drugim riječima, Rijeka je od lokaliteta koji je predstavljao “lokomotivu” šireg ekonomskog i društvenog razvoja i gdje se radna snaga masovno doseljavala iz drugih krajeva, postao lokalitet koji zaostaje ili se razvija sporije od državnog prosjeka i iz kojeg ljudi iseljavaju u potrazi za boljom radnom i životnom perspektivom. O riječkom usporavanju slikovito govori pokazatelj BDP-a “per capita” koji je u Rijeci 1995. godine bio 88% iznad hrvatskog prosjeka, da bi do 2010. godine pao na razinu 11% iznad tog prosjeka.
Retorika vladajućeg SDP-a
Lokalna politička vlast, koju praktički od osamostaljenja Hrvatske i početka silazne putanje riječke ekonomije obnaša Socijaldemokratska partija (SDP) i iz čijih redova dolazi dugogodišnji gradonačelnik Vojko Obersnel, promjene u privrednoj strukturi Rijeke predstavlja kao proces transformacije prema “društvu znanja”, “kreativnim industrijama” i srodnim ideologemima koji u polju vladajuće ideologije aktiviraju asocijacijsku poveznicu s ekonomski najrazvijenijim centrima današnjeg kapitalizma i njihovim poslovnim i znanstveno-istraživačkim praksama. U skladu s time poseban naglasak stavljen je na razvojnu ulogu riječkog Sveučilišta kao visokoobrazovne i znanstvene institucije koja bi trebala proizvoditi sofisticirana tehnološka znanja, tržišno kompetitivne kadrove i razvijati inovacije u najužoj suradnji s privredom. Apstraktno su kopirani i formalno institucionalizirani određeni mikro modeli, poput “poduzetničkih inkubatora” i “znanstveno-tehnoloških parkova”, kakvi također postoje u razvijenijim kapitalističkim centrima.
No cijeli taj ideološki diskurs oko “nove ekonomije” i kopiranje institucionalnih mikro modela “sa Zapada”, umjesto preokretanja negativnih ekonomskih trendova s negativnim posljedicama po radnu većinu, pokazuju se tek kao sredstva za konsolidaciju klasne vladavine lokalnih elita na kapitalističkoj periferiji. Retorika vladajućih oko “nove ekonomije” i institucionalne prakse koje ga prate nastoji zapravo spriječiti politizaciju radne većine. Pored evidentne činjenice da eventualne “inovacije” ne mogu postati ekonomski zamašnjak u kontekstu uništene industrijske baze, ta retorika služi da uvede kompetitivne odnose među radnicima. To jest, da za manjak poslova ne bude odgovorna ekonomska politika vladajućih, već navodno neuklapanje širih slojeva radništva u tehnološki zahtjevne suvremene uvjete rada.
Navedena konsolidacija može se efektivno izazvati jedino ukoliko se problemu pristupi klasno-politički, a ne tehnički. Pritom će od presudne važnosti biti uspostava kolektivnog političkog subjekta koji će biti u stanju “probiti” dominantno ideološko shvaćanje proizvodnih odnosa i “priuštiti” radnoj većini nekonkurentske uvjete zajedničkog djelovanja.