Prema neslužbenim rezultatima jučerašnjih izbora u Turskoj, vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) osvojila je apsolutnu većinu u parlamentu i tek nešto manje od polovice ukupnih glasova. Rezultati ne predstavljaju samo izbornu pobjedu, već i pobjedu jedne strategije vladanja čije bi osnaživanje moglo imati dalekosežne posljedice po budućnost ove zemlje. Naime, jučerašnji su izvanredni izbori sazvani nakon što je na izborima u junu AKP izgubila apsolutnu većinu. Nespremna za bilo kakvu koaliciju i podjelu vlasti, stranka predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana odlučila je povisiti uloge, raspisati nove izbore i dodatno polarizirati zemlju u nadi da će od takvog razvoja profitirati.
To je postignuto prije svega naprasnim prekidom mirovnog procesa s kurdskim pokretom koji je trajao od 2012. godine i doprinio znatnom smanjenju nasilja i žrtava, osobito u kurdskim krajevima na istoku. Takav je proces, zaključili su u AKP-u, “prijetio” demokratizacijom političkog procesa u Turskoj. Naime, tamošnja je politika već desetljećima u sjeni nasljeđa vojnih udara i ratnog stanja niskog intenziteta, koja je svaki politički izbor podređivala pitanjima “nacionalne sigurnosti”. AKP, koja je prije dvanaest godina na vlast došla upravo obećajući prestanak dominacije vojske u politici, sada je snažno potvrdila svoju ovisnost o permanentnom ratnom stanju kako bi se održala na vlasti.
Europska šutnja
Cijena koju je Turska platila za učvršćivanje vlasti AKP-a je zastrašujuća: najmanje 258 civila je ubijeno u nasilju koje je provela ili službena država ili neformalne grupe podržavatelja vladajuće stranke ili samozvana Islamska država za koju dio opozicije i medija tvrdi da ima infrastrukturnu podršku turskih tajnih službi. Najveći dio nasilja odvijao se na istoku zemlje gdje je AKP na proteklim izborima izgubila najviše glasova, a napadi su bili osobito usmjereni na Narodnu demokratsku stranku (HDP), koaliciju kurdskog pokreta i socijalističkih organizacija koja je najsnažniji zagovornik mirovnog procesa i demokratizacije turske politike. Preko 500 njezinih dužnosnika je uhapšeno i 190 stranačkih ureda zapaljeno u periodu između dvaju izbora.
Napada nisu pošteđeni ni mediji. Liberalni je dnevnik Hürriyet nekoliko puta izložen paležu i napadima “prosvjednika” sklonih vladajućoj stranci. Država je pak nekoliko dana prije izbora “preuzela” cijelu medijsku grupu Koza İpek blisku bivšem Erdoğanovom savezniku i sadašnjem suparniku Fethullahu Gülenu. Dvoje dnevnih novina i dvije nacionalne televizijske stanice dobile su “privremenu upravu” koja je ekspresno uručila otkaze novinarima i medije pretvorila u oglasne ploče za vladajuću stranku. Svi ovi događaji, kao i brojne nepravilnosti na samim izborima, u Europskoj uniji su dočekani bez ikakve kritike. Dapače, EU je autoritarnu stabilizaciju u zemlji kandidatkinji pozdravila s umjerenim entuzijazmom.
Razlog za to su očekivanja koju Njemačka i druge zemlje EU imaju od Erdoğanovog režima u “rješavanju” izbjegličke krize. Prema dogovoru prilikom nedavne posjete kancelarke Angele Merkel Turskoj, ta bi zemlja trebala aktivnije raditi na “zadržavanju” izbjeglica na svom teritoriju kako bi smanjila njihov priljev u Njemačku. Iako nije presudni element, sklonost “stranih partnera” da implicitno podrže gušenje demokratskih procesa u Turskoj svakako je jedan od preduvjeta jučerašnje pobjede AKP-a i u tom smislu dijeli odgovornost za njezine posljedice.