Izvještaji Europske komisije o približavanju balkanskih zemalja i Turske Europskoj uniji za tekuću godinu predstavljeni su danas u Bruxellesu u novoj formi. Nečitljiva birokratska struktura ovih izvješća, kako je najavljeno, dobila je novu “čitkiju formu” koja uključuje ocjenjivanje napretka oznakama od 1 do 5. Ocjena pet znači ostvaren napredak, dok ocjena 1 znači poteškoće u ostvarenju promjena u pojedinom pregovaračkom poglavlju. Izvještaji bi po novom također trebali biti “obojani” grafovima i tablicama kako bi bili prijemčiviji javnosti ali i kako bi se izbjeglo njihovo instrumentaliziranje u dnevnopolitičkim prepucavanjima.
Službena javna objava izvješća o napretku Crne Gore, Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Albanije, Turske i Kosova u eurointegracijama već je nekoliko puta odgađana. Izvješća se posebno bave pitanjima poput promjene i provedbe zakona, suzbijanjem korupcije i kriminala te zaštitom ljudskih prava.
Ova su izvješća više-manje sva gotovo ista, a njihova forma mogla bi se sažeti ukratko ovako: Europska Komisija zaključila je da je zemlja kandidatkinja ostvarila pomak u eurointegracijama usvajanjem reformi, no potrebno je nastaviti u istom smjeru kako bi se osigurala vladavina prava/sloboda tržišta/poštovanje ljudskih prava/sloboda medija, itd…. Pritom poteškoće uvijek stvara korumpiranost balkanskih političara, pri čemu se malo što poduzima da se istovremeno kazni i europske poduzetnike koji podmićuju lokalne političare. Kad se govori o slobodnom tržištu, obično se misli na ukidanje svih ograničenja zapadnom kapitalu, čak i onda kad su ta ograničenja postavljena da zaštite lokalnu industriju, uz istovremeno često postojanje dvostrukih kriterija, poput onih u brodogradnji ili poljoprivredi. Patronizacijski stav spram zemalja kandidatkinja, između ostalog, temelji se na ideologiji neupitnog civilizacijskog dosega, pri čemu se prečesto izostavlja pitanje kakva je Europska unija kojoj Balkan teži i da li je treba nekritički prihvatiti te kako se u EU promatra zahtjev za demokratizacijom Unije?
Pitanja koja se trebaju postavljati kad se priča o procesu pridruženja Europskoj uniji su: osigurava li proces pridruživanja EU demokratske procese državi kandidatkinji? Od čega se sastoji legitimacija ovih procesa i da li pridruživanje EU garantira zemljama članicama bolje uvjete društvene reprodukcije? Da li zemlje kandidatkinje imaju ikakvu pregovaračku poziciju na temelju koje bi mogle zaštiti određene grane države ili industrije usprkos zahtjevima EU za žestokom liberalizacijom i deregulacijom “svega” na korist privilegirane pozicije kapitalističkih tržišta?