“Nezgodan” rezultat parlamentarnih izbora u Hrvatskoj uspio je kompenzirati nedostatak političko-programske uzbudljivosti na stranačkoj sceni i ponudio nam barem zabavu u vidu postizbornih taktika možebitnih aktera u sastavljanju buduće vlade. Kako i priliči, većina medijske pažnje bila je usmjerena na zbivanja oko samoproglašenih “pobjednika” izbora, Mosta nezavisnih lista. Cijeli dan su se mediji natjecali u intrigantnim informacijama neimenovanih visokih izvora raznih provenijencija. Sve do pressice u 16:30h kad je predsjednik Mosta iznio karte na stol. No, tu prava zabava tek počinje.
Nakon što su vodeći ljudi Mosta pokušali skrivečki popiti kavu u slastičarnici održalo se Nacionalne vijeće stranke, a zatim su uslijedile konzultacije s “nemoralnim pobjednicima” izbora, HDZ-om i SDP-om. U cijelom tom periodu uši i oči izvjestitelja s lica mjesta bila su podešena na otkrivanje naznaka raskola u Mostu. I onda se pred njima pojavio predsjednik stranke Božo Petrov i objavio sljedeće: ponudili smo HDZ-u i SDP-u zajedničku vladu u kojoj bi Most bio “moderator”. Kako je usput pojasnio, već 25 godina se dvije najjače stranke bore oko irelevantnih ideoloških pitanja, sad je kucnuo krajnji čas da se svi podredimo jednom cilju: ekonomskom rastu koji samo famozne reforme mogu osigurati.
Osnovni politički mit
Dežurni analitičari su odmah skočili s raskrinkavajućim “uvidom”: ali za veliku koaliciju nije potreban Most! Što je na banalnoj razini točno, ali teško da je to promaklo vodećim ljudima u Mostu. Oni su jednostavno morali izabrati poziciju kojom neće neposredno iznevjeriti dana obećanja i koja će im u slučaju ponavljanja izbora priskrbiti neokaljanu startnu poziciju i šanse za još veći uspjeh. Imaju, dakle, tri opcije: koalirati s jednom od velikih stranaka, ne koalirati s nikim ili ponuditi ulogu “moderatora” u velikoj koaliciji. Prva bi ih opcija, makar i u varijanti podrške manjinskoj vladi, gotovo odmah diskreditirala, dok bi druga također bila previše rizična jer bi ih se optužilo za neodgovornost i destabilizaciju političke situacije. Jedino s ovom na koju su se odlučili mogu kupiti vrijeme i prebaciti odgovornost na obje velike stranke istovremeno.
Može se beskonačno ponavljati da oni nisu pobjednici izbora i da ne žele svi građani “reforme”, ma šta one značile. Oni jednostavno drže ključnu polugu u ruci i tako se ponašaju. Sasvim je jasno da neće reći: mi ovo ne radimo jer smo pobjednici, nego jer se bez nas jednostavno ne može sastaviti vlada. Puno važniji je ideološki okvir kojim Most nastoji legitimirati vlastitu poziciju iz perspektive navodnog nacionalnog interesa. Kao što smo istaknuli, mantrom o reformama se naglašava da se žele eliminirati ideološke teme i raditi zajedno na ekonomskim pitanjima. Neprihvatljivost ove pozicije nije samo u manevru kojim se ekonomija želi pokazati kao neideološko polje, već i u tome da se “ideološke” teme želi prikazati kao isključivo neekonomske. Naprimjer, kako raspravu o abortusu možemo odvojiti od pitanja privatizacije zdravstva ili cijene vrtića?
Osnovni je problem uspona Mosta taj što su tu njihovu perspektivu prigrlili svi ostali. Na tome se zasniva njihov uspjeh i “pobjeda” na izborima. Odnosno, bez obzira na rasplet postizbornih kalkulacija, ono što stoji kao osnovni poučak ovih izbora, bilo iz stranačkih bilo iz medijsko-komentatorskih reakcija, sastoji se u tome da je mit o uređenom, efikasnom kapitalizmu i dalje dominantni ideološki okvir u hrvatskom društvu. Most je vjerojatno jedna od zadnjih “novih” inkarnacija tog mita. Teško je prognozirati koliko dugo će još dominirati hrvatskim političkim životom, ali kad-tad će se mit morati suočiti s klasnom realnošću. A tek tada će se politički prostor otvoriti i stvar može krenuti u raznim smjerovima.