Društvene vrijednosti upisane u razvoj interneta kao javne komunikacijske platforme od samih njegovih začetaka uobičajeno se izražavaju sintagmom – neutralnost interneta. Danas kad je ta neutralnost predmet zakonskih regulativa i obračuna različitih frakcija kapitala, nužno je shvatiti njene tehničke i političke aspekte kako bi se primjerenije artikulirao demokratski i ekonomski interes korisnika – nas.
U aprilu 2014. godine Evropski parlament izglasao je zakonski paket “Povezani kontinent” koji bi trebao postaviti okvir za objedinjavanje telekomunikacijskih tržišta zemalja članica Evropske unije. Cilj paketa je deregulacijom na nacionalnoj razini telekomunikacijskim oligopolima olakšati ulazak u tržišta drugih zemalja, čime bi se konsolidiralo zajedničko tržište, omogućilo operaterima daljnje okrupnjivanje i učvrstilo njihovu poziciju u borbi na globalnom tržištu. Zauzvrat je zakonski paket korisnicima telekomunikacijskih usluga obećao djelomično ukidanje troškova međunarodnih poziva unutar Evropske unije i snažna jamstva neutralnosti interneta.
U nastavku ovog zakonodavnog procesa krajem oktobra Parlament je izglasao novi paket “Jedinstveno telekom tržište” kojim su ponovno dotaknute te teme. Ukidanje roaminga pomaknuto je s kraja 2015. godine na eventualno sredinu 2017. (ovisno o prethodnoj reformi veletrgovine roaming prometom), dok je neutralnost interneta dobila pomalo nedorečene okvire. Operateri su temeljem načela neutralnosti dužni osigurati jednak tretman svim podacima, bez obzira na sadržaj, tehnologije spajanja i aplikacije koje se koriste za razmjenu podataka. Nadalje, dužni su upravljati prometom bez diskriminacije i bez komercijalnog prioritiziranja te transparentno obavještavati korisnike o mjerama upravljanja prometom i ostalim tehničkim mjerama koje utječu na njihova prava. Nacionalne regulatorne agencije pak zadužene su za provedbu zaštite neutralnosti interneta.
Međutim, zakonski paket je ostavio i dosta nepoznanica, jer su uslijed žurbe oko odgođenog ukidanja roaminga odbačeni amandmani koji su trebali jasnije definirati preostale nejasnoće oko neutralnost interneta. I to u tri pogleda. Prvo, u pogledu ograničenosti regulacije koja se odnosi samo na dio internetskog prometa između operatera i krajnjih korisnika, ali ne i između operatera međusobno. Drugo, u pogledu praksi nulte tarife, takozvanog zero ratinga, kojima operateri mobilnog interneta omogućuju besplatni pristup samo određenim internetskim servisima pritom diskriminirajući ostale. I treće, u pogledu specijaliziranih usluga koje operateri sada mogu pružati pored osnovnih internetskih veza. Na ovo dopuštenje Deutsche Telekom odmah je pohitao s najavom novih brzih veza za specijalizirane usluge pod drugačijim komercijalnim uvjetima, budeći slutnju da ćemo unatoč regulaciji neutralnosti interneta vrlo brzo doživjeti internet dvaju klasa. U kontekstu tih zakonodavnih promjena želimo čitateljima približiti što je neutralnost interneta u tehničkom smislu i koja je cijena njenog slabljenja ili dokidanja.
Neutralnost interneta u tehničkom pogledu
Brzina mreže ovisna je o kapacitetu mreže: o maksimalnoj količini podataka koju vodovi mogu prenijeti u jedinici vremena i tehnološkim mogućnostima mreže da upravlja prometom u trenucima kada kroz vodove treba proći više podataka nego što je njihov kapacitet. Kada kao korisnici plaćamo brzinu internetskog prometa, primarno plaćamo pojasnu širinu1 koja nam je dodijeljena, a ne samu brzinu prolaska podataka kroz mrežu (fizikalna brzina putovanja podataka kroz vodove je približna brzini svjetlosti). No, u razdobljima najvećeg intenziteta prometa mreža ne može propustiti sve podatke odjednom. Mreža mora odlučiti kojim podacima će dati prioritet, a koje će staviti na čekanje. Sa zagušenjem dolazi i do sve češćeg neuspjelog prijenosa podataka. Mreža tada iznova prosljeđuje podatke za koje nije dobila povratnu informaciju da su stigli primatelju i time dodatno povećava zagušenost dovodeći do potencijalnog zastoja.
Na primjer, ako imamo dodijeljenih 3Mb/s prema našem kućnom routeru, a mi paralelno downloadamo veliku datoteku brzinom od 1.5 Mb/s, za ostatak aplikacija i korisnika na našoj mreži ostaje 1.5 Mb/s. Ako paralelno pokrenemo video stream s YouTubea ili Skypea, netko drugi pokrene novi download i pritom sudjeluje u MMO igri, vrlo brzo ćemo doseći puni kapacitet veze. Otvaranje mrežnih stranica tada će se usporiti, signal prijenosa telekonferencijske slike i tona će se pogoršati, brzina downloada će se smanjiti. Najkasnije u tom trenutku oprema koja upravlja našom mrežom mora početi davati prioritet jednom tipu prometa naspram drugog kako bi spriječila zagušenje i zastoj.
Ključnu ulogu u prijenosu podataka igraju protokoli – sistemi komunikacijskih pravila u vidu kôda koji upravljaju prijenosom između fizičkog sloja mreže i aplikacija među kojima se razmjenjuju podaci. U 1970-ima, kada su nastali temeljni protokoli internetske komunikacije (poput TCP/IP-a), inženjerska rješenja uspostavila su niz implicitnih vrijednosti koji su kasnije imali pozitivne društvene učinke: otvorenost tehničkih specifikacija, neutralnost u prijenosu prometa s obzirom na tip podataka, pošiljatelja i primatelja te operacije s podacima samo na krajevima mreže. Ta načela neutralnosti i otvorenosti omogućili su da se internet razvije u javnu komunikacijsku platformu na kojoj su svi, bez obzira na tehničku izvrsnost, to što su imali za saopćiti ili ekonomski karakter komunikacijskog djelovanja, mogli jednakopravno sudjelovati. Kôd je imao normativni učinak, “postao je zakon“.
No, narav i količina podataka koji putuju mrežom od ARPANET-a do današnjeg interneta drastično su se promijenile, pogotovo nakon eksplozije torrenta i nešto kasnije video streama. Protokoli su bili zamišljeni kako bi osigurali cjelovit prijenos datoteka, ali ne i stabilan prijenos u stvarnom vremenu – kakav je potreban streamingu videa ili telekonferencijskom razgovoru. Zbog tih tehničkih nedostataka osnovnih protokola nužne su hardverske i softverske mjere koje bi trebale osigurati kvalitetu usluge u trenutku kada mreža dosegne svoje kapacitete. Najjednostavnija mjera je izgradnja kapaciteta mreže na razinu najvećeg opterećenja. No, kako ona zbog cijene nije popularna kod operatera, češće su tehničke mjere koje analiziraju pakete prema tipu servisa koje trebaju i prema tome ih prioritiziraju u redoslijedu izlaska na mrežu. Zbog tih tehničkih razloga kada govorimo o neutralnosti interneta ne možemo govoriti o apsolutnoj neutralnosti mreže. Ona je, u krajnjoj instanci, ovisna o ulaganjima u infrastrukturu, tehničkim mjerama koje daju prioritet određenim tipovima podataka te tehnološkim, socijalnim i ekonomskim preferencama koje su ugrađene u njih.
Politički aspekti neutralnosti interneta
Međutim, kada govorimo o neutralnosti mreže u političkoj raspravi, govorimo specifično o mogućnosti da operateri tehnološki nadzor prometa i raspodjelu resursa oblikuju tako da bi pošiljateljima i primateljima ponudili različite prioritete u prijenosu podataka u vidu različito naplativih usluga. Temeljni legitimacijski obrazac iza zahtjeva operatera za ukidanjem neutralnosti interneta je činjenica da veliki internetski servisi crpe više mrežnih resursa nego manji te da svoje serverske farme i zakup specijalnih magistralnih linkova mogu konfigurirati tako kako bi ostvarili prednost nad ostalim koji nude isti tip usluge. Googleov YouTube proizvodi daleko veći promet nego neka mala start-up platforma za streaming videa ili pak video klip koji sam ja postavio na vlastitoj internetskoj stranici, a mrežnoj infrastrukturi pristupa pod istim uvjetima prioriteta kao i svi ostali.
Naposljetku, svi mi solidarno plaćamo Googleovu dominantnu poziciju namjesto da Google plati više iz pozamašnih prihoda koje ostvaruje. Internetski servisi i tehnološki giganti ionako privlače puno veća ulaganja i ostvaruju puno impozantnije profite iz svojih oligopolnih tržišta nego li uzdrmani telekomunikacijski oligopoli koji uglavnom ostvaruju stalne, ali sve manje i manje profite. Kada bi telekomi dobili mogućnost sudjelovati u tom dijelu tržišnog kolača, mogli bi više ulagati u tehnološki razvoj i ponuditi onima koji mogu manje platiti kvalitetniju uslugu na teret onih koji mogu i trebaju platiti više. Dapače, krajnji korisnici bi možda mogli dobiti i jeftiniji pristup internetu, a cijenu korištenja nekih usluga bi subvencionirali i sami ponuđači ili oglašivači. Inzistiranje na neutralnosti mreže priječi da mehanizmi tržišta pravednije rasporede štete i koristi.
Međutim, iza te očigledne interesne borbe različitih frakcija kapitala u informacijsko-komunikacijskom tehnološkom sektoru trebamo sagledati što su štete i koristi koje bi mogle nastati za javnost ako ih prepustimo redistribucijskim mehanizmima dereguliranog tržišta. Tri su neposredno sagledive posljedice. Prvo, internet je nastao prema modelu neutralne komunikacijske infrastrukture. Kao kod zemaljske telefonske mreže operateri trebaju ponuditi veze kojima svi imaju jednako pravo pristupa. No ako internetski operateri dobiju mogućnost da razlikuju usluge prema tipu sadržaja i njegovom pošiljatelju ili primatelju, oni tehničkom ili cjenovnom diskriminacijom mogu utjecati na strukturu sadržaja, odnose na tržištima internetskih usluga, tehnološku inovaciju, komercijalne modele i prava jednakog pristupa za različite skupine korisnika. Internet bi u tom slučaju postao sličniji mobilnoj telefoniji u kojoj operateri kontroliraju ne samo veze već i dobar dio usluga, aplikacija i sadržaja.
Društvena cijena dokidanja neutralnosti
U tom razvoju događaja namjesto načela javnog komunikacijskog prostora koje je internet u ranim danima učinilo faktorom demokratizacije javnog govora dalje bi jačale sile komercijalizacije internetske komunikacije. Primjer savršenog spoja starog svijeta zatvorene mobilne telefonije i novog svijeta diskriminirajućeg internetskog pristupa je inicijativa Internet.org koju je pokrenuo Facebook ne bi li navodno učinio internet dostupnijim u zemljama u razvoju. U Indiji je u suradnji s Reliance Telecomom pretplatnicima ponudio besplatni pristup, ali samo mrežnim stranicama po vlastitom izboru. Tek nakon kritika zbog povrede načela neutralnosti interneta Facebook je odlučio ponuditi pristup svim mrežnim stranicama koje zadovoljavaju opće kriterije koje međutim i dalje postavlja Facebook. Internet na kojem nekim otvorenim mrežnim stranicama i servisima moguće pristupiti uz nultu tarifu, a nekima samo uz naplatu, drastično produbljuje procese kontrakcije javnog komunikacijskog prostora već uznapredovale usponom zatvorenih platformi kao što je uostalom Facebook. Novim zakonskim paketom takve prakse nisu zabranjene.
Drugo, mogućnost da oblikuju različite prioritete pristupa potaklo bi operatere da usmjere tehnološku inovaciju i izgradnju mrežne infrastrukture kako bi maksimizirali prilike da naplaćuju češće i više, a smanje ulaganja u rezervne kapacitete. Pored sadašnje naplate pojasne širine pristupa, količine podataka i eventualne fiksne adrese, oni bi internetskim servisima mogli početi različito naplaćivati prioritet prolaza podataka – na primjer, velikim gigantima bi uz dodatnu cijenu mogli ponuditi brži prolaz podataka u vremenima zagušenja, a start-upovima ponuditi niže cijene za veći promet u vremenima niske aktivnosti. Dok bi to povećalo profitabilnost operatera, rezultiralo bi i time da oni internetski giganti koji raspolažu s najviše sredstava mogu ostvariti još veću polaznu prednost pred onima koji tek žele ponuditi konkurentnu uslugu.
Tržišta internetskih usluga pretežito su monopolna tržišta: Google dominira nad uslugom pretraživanja, online oglašavanja, webmaila i streaming videa, Amazon internetskom trgovinom na malo i serverskom infrastrukturom za druge internetske servise, Facebook društvenim mrežama, Njuškalo hrvatskim tržištem malih oglasa, Moj-posao oglašavanjem radnih mjesta. Za svaku od tih kompanija od životne je važnosti spriječiti da novi igrači novim uslugama preusmjere korisnike drugdje. Zbog toga su itekako spremne iskoristiti svoju financijsku moć da bi kontrolirale inovaciju i istisnule novu konkurenciju. Iako je za sada ta mogućnost kreiranja usluga koje diskriminiraju sadržaje i korisnike legislativnim paketom Evropske unije i odlukom američke Federalne komunikacijske komisije o neutralnosti interneta osujećena, ona predstavlja trajni cilj lobističkih napora telekomunikacijske industrije.
Posljedice nove runde komodifikacije
Treće, operaterima je u novom legislativnom paketu otvorena mogućnost da nude zajamčene brze veze specijaliziranim servisima poput internetske televizije (IPTV), telekonferencijskih usluga ili medicinskih aplikacija, pod uvjetom da ne utječu na kvalitetu osnovne internetske veze i da su “nužne”. Određenje te nužnosti prepušteno je nacionalnim regulatorima. Ovime je stvoren ekonomski poticaj da operateri intenzivnije nude specijalizirane usluge prometa brzim vezama, a da manje ulažu povećane prihode u razvoj osnovne internetske infrastrukture. Kako su operateri često sami ponuđači usluga, kao što je recimo slučaj s internetskom televizijom u slučaju hrvatskog monopolista T-HT-a, nedostatna regulacija specijaliziranih servisa bi im mogla omogućiti da se bolje pozicioniraju i brane svoj položaj na tržištu. Naposljetku, razdvajanjem brzog i sporog prometa prema tipu podataka sva šifrirana komunikacija, kod koje sadržaje ostaje skriven u provjeri paketa, automatski odlazi u spori promet.
Operateri na ovim prostorima odavno su u rukama stranih, uglavnom evropskih telekoma. Korisnici stoga dijele sudbinu ostalih korisnika u Evropskoj uniji. Ako namjera unutarnje konsolidacije EU tržišta ne zapne u zamkama zaštite tržišnog natjecanja, telekomi koji su uzdrmani zasićenim tržištima, prethodnim ulaganjima u izgradnju mreže i krizom na neko će vrijeme racionalizacijom poslovanja možda povratiti profitabilnost. No čim taj ciklus propadne ili završi, doći će trenutak potrebe za novom rundom komodifikacije. U tom trenutku, ako ne i ranije, neutralnost interneta naći će se ponovno na dnevnom redu, a za nas – korisnike – otvorit će se tri pitanja: Hoće li opstati demokratični komunikacijski prostor kojem svi imaju tehničku mogućnost pristupati pod jednakim uvjetima? Hoće li pravo jednakog pristupa, i sada nekima ekonomski nedostižno, postati raslojena sfera nejednakog pristupa temeljena na ekonomskoj moći? Hoće li se protujavnosni karakter interneta utopiti u komunikacijskom kapitalizmu kojim tehnološki i ekonomski dominira nekolicina megakorporacija?
- Pojasna širina, širina frekvencijskog pojasa ili bandwidth je termin koji označava količinu podataka koja se u jednoj sekundi može poslati nekim komunikacijskim uređajem [↩]