Po prvi put u povijesti Europske unije zemlje članice su odlučile aktivirati “klauzulu uzajamne obrane” iz konstituirajućeg Ugovora EU. Do aktivacije je došlo na zahtjev Francuske povodom prošlotjednih terorističkih napada u Parizu. Kako je istaknula Federica Mogherini, potpredsjednica Europske komisije i “europska ministrica vanjskih poslova”: “Francuska je zatražila pomoć i podršku Europe. I danas cijela, ujedinjena Europa odgovara potvrdno.” Osvrnuvši se eventualne konkretnije vojne aspekte pomoći glavna europska diplomatkinja je dodala: “Sve zemlje članice će moći doprinijeti u okviru njihovih obrambenih i vanjskih politika. Ova odluka je prvenstveno politički čin, politička poruka.”
Iako ove riječi ne sugeriraju dogovorene vojne doprinose i konkretne akcije EU kao formacije, važno se barem zapitati što politička poruka predstavlja i kome je upućena. Važno je naglasiti da je francuski predsjednik François Hollande mogao odabrati klauzulu iz Ugovora kojom se u slučaju terorističkih napada ostale članice obvezuju na “zaštitu demokratskih institucija i civilnog stanovništva”. No odlučio je u svom obraćanju parlamentu posegnuti za člankom 42. iz Ugovora u kojem stoji: “Ukoliko je zemlja članica žrtva oružane agresije na svom teritoriju ostale zemlje članice imaju joj obvezu pomoći koliko je u njihovoj moći.” Dakle, implikacija koja se nedvojbeno može izvući iz ove klauzule jest da je Francuska napadnuta izvana.
Funkcija “europskih vrijednosti”
Ovim činom je Hollande zapravo dobio legitimaciju za svoju tezu o vanjskom napadu izrečenu netom nakon pariškog masakra, prije nego što je i tzv. Islamska država preuzela odgovornost za napad. Kao što smo već naveli na ovom mjestu u reakciji na teroristički čin, prva reakcija francuskih dužnosnika, sada ovjerena i na europskoj razini, zapravo predstavlja ispunjenje osnovnog cilja Daešovog “napada na Pariz”. Uspostavljena vojna logika unutarnje-vanjsko se u ideološkom prijevodu izražava kao napad na “europske vrijednosti”. Međutim, Daešu itekako odgovara narativ o “sukobu civilizacija” jer neravnopravna raspodjela blagodati “europskih vrijednosti”, kao i njihov represivni karakter, predstavljaju glavni resurs regrutacije novih militanata.
Da je tome tako svjedoče i istraživanja provedena na regrutiranim članovima Daeša porijeklom iz Europe koji uglavnom nisu bili religiozni, već im je kao osnovna motivacija poslužio socijalni eksluzivitet “europskih vrijednosti”, kao i njihov kolonijalna dimenzija. Nametanje narativa o vanjskom napadu za cilj ima sakriti polarizacije unutar Europe pod krinkom lažnog univeralizma u borbi protiv zla kao takvog, navodno nastalog niotkud i usput abolirati imperijalističke avanture kojih je tzv. Islamska država prvenstveno simptom. Politički se nužno boriti protiv takvog europskog jedinstva jer ono, bez obzira na usputne izjave europskih čelnika, predstavlja plodno tlo za ugrožavanje sigurnosti i egzistencije izbjeglica, kao i Muslimana širom Europe. Također je potrebno nadići i predpolitičku metaforiku svjetla i tame, izrazito popularnu o oslikavanju situacije u Europi nakon pariškog napada. Bez obzira na omjer i tempo predviđene prevlasti mraka, antagonizmi su puno profaniji i dostupniji racionalnom tretmanu.