Srpski ministar pravde Nikola Selaković izjavio je medijima kako je Biro za koordinaciju rada službi bezbednosti pripremio operativne planove za slučaj da Slovenija, Austrija i Njemačka zatvore svoje državne granice, te pritom dodao kako se “Srbija neće obavijati bodljikavom žicom” i drugim tipovima ograda. Također je naglasio kako je Biro analizirao sigurnosno stanje u Srbiji te donio mjere zaštite u slučaju izvođenja potencijalnih terorističkih napada. Na sjednici Biroa, zaključeno je kako je nužno definirati sve ciljane skupine koje mogu biti potencijalni (su)akteri u “izvršenju krivičnih dela sa većim posledicama po veći broj ljudi u Srbiji”.
Očekivano, u skladu s identičnim trendovima u ostalim europskim zemljama, teroristički napad u Parizu iskorišten je kako bi se naglasila važnost “drastičnog pojačanja aktivnosti bezbednosnih službi” te snaženje njihove suradnje s pravosudnim organima ali i bolju suradnju sa svim srodnim – obavještajnim i kontraobavještajnim – službama u Europi. Identičnu taktiku odabrao je i tehnički premijer Hrvatske Zoran Milanović, koji je odmah nakon napada u Parizu kazao kako zatvaranje i žica neće spasiti Hrvatsku i spriječiti da se ovakve stvari i dalje događaju, no kako se vlada ipak nalazi na najvišoj razini pripravnosti. Odmah nakon toga, Milanović je sazvao sjednicu sigurnosnih službi prilikom čega je naglasio da je nakon zaštite hrvatskih građana prioritet “zaštita univerzalnih ljudskih vrijednosti koje su veće od europskih vrijednosti”, te kako se zbog toga Hrvatska nalazi NATO-u i EU.
Povećanje ovlasti zakazalih službi
Jedna od posljedica napada u Parizu je i nekritičko pristajanje na povećanje ovlasti i ulaganja dodatnih sredstava u sigurnosne službe koje prolazi bez snažnijih otpora demokratske javnosti. Sve to događa se usprkos konsenzusu da su tajne službe ponovno zakazale, baš kao što su zakazale u slučaju napada “9/11” u New Yorku 2001., te napada u Madridu i Londonu. Kao i tada, ponovno i u ovom slučaju, sa sve većim vremenskim odmakom pokazuje se kako je bilo određenih naznaka da će se napad (u Parizu) dogoditi. Zbog tajnosti rada sigurnosnih službi, uvijek može postojati argument kako je puno više napada o kojima javnost ništa ne zna spriječeno zahvaljujući terenskom radu obavještajnih agencija. No, kako o tome javnost nije informirana, teško je provesti analizu učinkovitosti ovih službi. Moglo bi se, međutim, tvrditi da je kontradiktorno ulagati dodatna javna sredstva u službe koje su, po općem medijskom konsenzusu, ponovno zakazale. Pri tom treba primijetiti i kako su sigurnosne agencije među rijetkima kojima se u režimu mjera štednje ne režu sredstva, već se u situaciji oružanog napada, usprkos konsenzualnim kritikama o njihovom podbacivanju, predlaže povećanje sredstava za njihov “terenski” rad.
O kojim se točno razmjerima javnih sredstava radi, možemo zaključiti na primjeru britanskih obavještajnih (MI5) i kontraobavještajnih (MI6) agencija koje će dobiti povećanje financiranja od 15 posto, odnosno zaposlit će frapantnih novih 15.000 ljudi, javlja N1.
Kao što pokazuju povijesni primjeri, sigurnosne službe možda mogu utjecati na ishode pojedinih taktičkih pitanja, ali strateški ne mogu utjecati na rasplet važnih društvenih pitanja kao što su izbjeglička kriza i borba protiv fundamentalističkih militantnih organizacija. Stoga bismo umjesto nekritičkog ulaganja javnih sredstava u sigurnosne službe, umjesto toga, trebali povesti javnu raspravu o učinkovitosti ovih službi i na temelju toga donijeti odluke o novim ulaganjima u tajne policije, a relevantna društvena i politička pitanja rješavati javno demokratski, a ne ih prepuštati nepouzdanim službama sklonima podbacivanju.