Trebali smo dočekati nedjeljno zatišje kako bi se medijska pažnja u Hrvatskoj ponovno intenzivnije usmjerila prema postizbornim pregovorima i kalkulacijama. Iako valja biti objektivan i naglasiti kako su dešifriranja Mostovih naklonosti imala snažnu konkurenciju: teroristički napad u Parizu, obljetnica pada Vukovara i uhićenje Zdravka Mamića. Ipak, neosporan je dojam kako je interes za proces sastavljanja nove vlade prilično splasnuo, čemu svjedoči i činjenica da se u subotnjem središnjem dnevniku javne televizije prilog o tome pojavljuje tek u 20. minuti.
No, iskustvo gotovo desetodnevne eliminacije stranačkih prepucavanja iz domene ključnih tema zapravo je predstavljalo prilično osvježenje u javnom prostoru. Politički antiklimaks, paradoksalno prouzročen tijesnim rezultatom i neočekivanom presudnom ulogom Mosta, ogolio je političku dinamiku u zemlji više od samih rezultata. Na vlasti je tehnička vlada, sve se odvija “normalno”, nema napornih i idiotskih podbadanja i sličnog političkog folklora, predsjednica “mudro šuti” i ne koristi društvene mreže za prekoračivanje ovlasti, samo iz pregovora Mosta s dvjema najjačim strankama cure vijesti čiji je status primjereniji rubrikama koje prate reality show-ove.
Izlišnost folklora
Kao što smo već naznačili na ovom mjestu, Most zapravo svojim zazivom reformi i fiskalne racionalizacije zauzima poziciju Europske komisije, odnosno politika kojima je Hrvatska već podložna – procedure makroekonomskih neravnoteža i prekomjernog deficita. Iako Most tek sada “izmišlja” reforme za koje se oduvijek zalagao, odnosno u pregovorima nastoji konkretizirati mutno predstavljene reforme u predizbornom periodu, prilično je simbolički podesno da Most kao neosviješteni glasnogovornik briselskih birokrata izlišnim učini politički folklor koji prati navodno upravljanje državom.
No, Most možda nastoji “osloboditi” politički prostor stranačkog duopola i lažnih obećanja, ali ne može se osloboditi klasičnih borbi za moć unutar same organizacije. Kao što je vidljivo iz reakcija Drage Prgometa, ali i drugih raznih kontradiktornih izjava, odvija se neminovna pozadinska borba za kontroliranje Mosta. U situaciji u kojoj se većina izabranih zastupnika ne poznaje, u kojoj su nedovoljno precizirani odnosi između izabranih zastupnika i stranačkih tijela i u kojoj Nikola Grmoja, “Mostov Vaso Brkić” ne želi otkriti tko su članovi predsjedništva, postaje izvjesno da će “najkonsolidiranija ekipa”, prema svemu sudeći ona metkovska, preuzeti uzde.
Tako smo umjesto velikih reformi dobili još jedan proces unutarstranačkih borbi za moć, što je već godinama najinteresantnija i vjerojatno najvažnija domena političke borbe na europskoj periferiji. Most, kao zadnja inkarnacija iznevjerene konačne tranzicije u “pravi” kapitalizam, također je osuđen na istu sudbinu. Most jest pokazao da su “svi političari isti”, ali ne tako što je razotkrio već svima znane sitne interese, već što ih je neočekivanim izbornim rezultatom naveo na šutnju koja ništa nije promijenila.