Iz Transparency Internationala Hrvatska (TIH), zabrinuti za stanje informiranosti građana, još su prošli tjedan uputili prijedlog da budu promatrači na pregovorima za formiranje nove vlade, kako onih Mosta s HDZ-om tako i onih sa SDP-om. Most je u skladu sa svojim “reformatorskim” imidžem prihvatio prijedlog TIH-a, dok su SDP i HDZ glatko odbili. Iz SDP-a su poručili da su oni od početka zagovarali pregovore otvorene za javnost i da to prvenstveno znači prisustvo novinara. I da ne mogu dopustiti da TIH bude prisutan, a novinari uskraćeni za neposredne informacije.
HDZ je negativan odgovor pojasnio sličnim preispitivanjima eventualnog monopola TIH-a na poziciju “uha javnosti”, odnosno tzv. civilnog nadzora. Naime, ukoliko bi dopustili pristup TIH-u morali bi i ostalim pretendentima na poziciju zaštitnika neinformiranog građanina. Goran Marić, HDZ-ov “kejnzijanac”, dodatnom je primjedbom zaiskrio cijelu priču poručivši TIH-u: “Kad osvoje mandat na izborima, onda ćemo pregovarati s njima.” Iako se radi o ciničnoj diskvalifikaciji javnog interesa po pitanju međustranačkih peripetija, Marićeva izjava ipak pogađa bitno proturječje.
“Kapaciteti razvijenosti hrvatskog društva”
Navedimo prvo legitimacijska uporišta prijedloga TIH-a kako ih je navela njegova predsjednica Davorka Budimir: “Cilj je da kao neovisna zainteresirana javnost osiguramo transparentnost postupka koji se vodi kontrolnim mehanizmom civilnog nadzora. Na kraju tog procesa o tome ćemo detaljno informirati javnost. Važno je da u slučaju da pregovori ne uspiju hrvatski građani imaju informaciju o tome zašto ti pregovori nisu uspjeli.” Dok u njihovom priopćenju za javnost stoji: “Politički akteri se moraju naviknuti da više ne mogu biti sami na političkoj pozornici, već da se i kroz građanski aktivizam moraju podizati kapaciteti razvijenosti hrvatskog društva. Sve političke stranke koje su osvojile većinu glasova na parlamentarnim izborima potpisale su u izbornoj kampanji Deklaraciju protiv korupcije, bez obzira da li će biti nositelji izvršne vlasti ili će biti dio oporbe, s ciljem da će svakodnevno promicati pozitivne društvene vrijednosti poput poštenja, integriteta, transparentnosti i odgovornost.”
Iako se teško načelno ne složiti s uzvišenim idejama adekvatnog informiranja javnosti, pojačane političke participacije građana i transparentnijeg rada političara, jednako je teško ne ostati frapiran količinom naivnosti koja izvire iz ovih rečenica. I to ne iz cinične i malodušne perspektive po kojoj su političari nepromjenjivi, a građani inertni kao takvi, već s obzirom na zamišljene obrasce političke dinamike i demokracije u stavovima TIH-a. Nije tu TIH usamljen, radi se o civilnodruštvenoj ideologiji po kojoj stupanj demokratizacije društva raste onoliko koliko “opunomoćeni” akteri informiraju građane o tome kako političari zakazuju u izvršavanju svojih funkcija. Pa smo tako nedavno dobili i portale koji softverskim metodologijama detektiraju anomalije u ponašanju političara ili izračunavaju “razinu činjeničnosti” izjava političara kako bi zaštitili građane od manipulacija.
Dedemokratizacija politike
I nema ništa po sebi loše u ukazivanju na laži i netransparentnost rada političkih stranaka, ali iznimno je opasno ukoliko se “pristojnost” političkih elita predstavlja kao glavni kriterij razumijevanja društvenih i političkih procesa, a rad na “ispravkama” njihova ponašanja kao vrhunac demokratizacije društva. Kao da se društvo dijeli na građane i političare, a reproducira tako da ovi potonji nastoje izmaći pažnji onih koji su ih birali. Međutim, pojava ispravljača, “civilnih bilježnika”, krajnji je ishod procesa dedemokratizacije politike, a ne lijek za zaustavljanje tog procesa. Na tom mjestu cinična primjedba Gorana Marića ubada u pravo mjesto, bez obzira na njegovu motivaciju i izrazite demokratske manjkavosti parlamentarnih izbora.
Iz perspektive povijesti “zapadne demokracije”, “civilni bilježnici” su nastali kao neadekvatna kompenzacija sve izraženijih demokratskih deficita i niže razine participacije stanovništva u političkim odlukama, prvenstveno u vidu promjene funkcioniranja stranaka. Stranke nisu ispražnjene od demokratskih procesa samo u svjetlu praksi da izborne liste autoritarno sastavljaju predsjednici stranaka, već i potpunom paralizom članstva i birača koji se tretiraju kao marketinške target grupe. Slične tendencije prisutne su i u sindikatima. Ne samo zbog okoštalih birokratskih struktura, već i zbog činjenice da je sve manji broj radnika sindikaliziran uslijed visoke nezaposlenosti i oblika rada poput ugovora na određeno koji ne ostavljaju puno mjesta aktivaciji.
Kad se uzme u obzir ovdje samo naznačen cijeli niz ekonomskih i institucionalnih prepreka političkoj aktivaciji širih društvenih slojeva, mokri snovi o rastu građanske svijesti putem civilnog nadzora predstavljaju u najbolju ruku borbu za radna mjesta “civilnih bilježnika”, a u najgorem slučaju krajnju političku dezorijentiranosti. U borbi protiv korupcije i netransparentnosti jedinu šansu ima organizirani pritisak odozdo, bilo kroz stranke ili sindikate ili društvene pokrete. “Civilni bilježnici” mogu samo reproducirati postojeće stanje ili mu davati legitimitet kao u slučaju Mosta. A taj demokratski vakuum najbolje je izražen u Mostovom odnosu s onima koje navodno zastupa: prije izbora im se obraćao putem javnog bilježnika, a nakon izbora putem “civilnog bilježnika”. Demokratski upliv je jednako zanemariv.