Iako se nakon Briselskog sporazuma činilo da su Kosovo i Srbija na putu normalizacije odnosa, nedavni je sukob oko članstva u UNESCO-u pokazao kako međunarodni sporovi vezani uz status bivše srpske pokrajine nisu završeni. Dapače, oni ostaju jedan od ključnih elemenata unutarnjih politika u obje zemlje.
Početkom mjeseca glavna tema na Kosovu i u Srbiji bilo je pitanje hoće li Republika Kosovo biti primljena u UNESCO – agenciju Ujedinjenih naroda zaduženu za zaštitu kulturne baštine, obrazovanje, znanost i kulturu. U nekom trenutku ova je rasprava počela nalikovati virtualnoj utrci koja se odvijala na društvenim mrežama gdje su Albanci i Srbi svoja mišljenja iznosili fotografijama koje su trebale “dokazivati” ispravnosti njihovih stavova uz korištenje popularnih heštegova #KosovoInUnesco za podršku primanju, odnosno #NoKosovoInUnesco za protivljenje pridruživanja Kosova ovoj Agenciji.
Dok su Albanci tvrdili da je pridruživanje Kosova UNESCO-u univerzalno pravo garantirano svakoj samostalnoj zemlji na svijetu te da su upravo Kosovari zaslužni za to što su srednjovjekovne pravoslavne crkve, islamske džamije i građevine iz doba Osmanskog carstva ostale očuvane, Srbi su isticali događaje iz marta 2004. godine kako bi ustvrdili da kosovski Albanci nemaju namjeru da očuvaju lokalitete koji su od društvene i vjerske važnosti za srpsku manjinu na Kosovu.
No da li se ovdje zaista radi tek o kulturnom sukobu? Dakako da ne. Političari su još jednom oteli javnu raspravu pokušavši je iskoristiti za osvajanje političkih bodova. Nomenklatura na vlasti u Srbiji beskompromisno je blokirala primanje Kosova u UNESCO, naglašavajući da će isto činiti sa svakom drugom međunarodnom organizacijom kojoj se Kosovo pokuša pridružiti kao samostalna zemlja. Istovremeno, vladajuća elita na Kosovu pompozno je najavljivala razbijanje “srpske blokade” pri čemu su im u ostvarenju ovog cilja trebali pomoći njihovi “međunarodni prijatelji”. UNESCO je pri tom služilo tek kao prva u nizu međunarodnih organizacija kojih bi Kosovo trebalo postati dio.
Promašena kalkulacija
Na dan glasanja UNESCO-ove plenarne sjednice, 9. ovog mjeseca, u sjedištu ove organizacije u Parizu, prijedlog o primanju Kosova nije prošao. Za izglasavanje su nedostajala tri glasa. No zanimljivost ovdje leži u rasporedu snaga: među zemljama koje su glasale protiv primanja Kosova u UNESCO, njih 15 su zemlje koje su ga međunarodno priznale. Uz to, među zemljama koje su ostale suzdržane od glasanja također se nalazilo mnogo zemalja koje su priznale nezavisnost Kosova.
Koje je objašnjenje za ovakav diplomatski poraz kosovske vlade? Međunarodni i lokalni mediji prenijeli su informaciju da se ministar vanjskih poslova Hashim Thaçi tijekom ove kampanje nalazio pod neprestanim međunarodnim pritiskom da ne inzistira sada na primanju Kosova u UNESCO zbog problema koje diplomacija Sjedinjenih Američkih Država trenutno ima s ovom organizacijom. Amerikancima je naime 15. oktobra ove godine suspendirano pravo glasa zbog nepodmirenih financijskih obaveza prema UNESCO-u te je zbog toga mogućnost njihovog utjecaja na ishod glasanja znatno ograničena. Kad se ovome doda druga goruća tema – primanje Palestine u UNESCO – što SAD, Izrael i njihovi najuži saveznici kontinuirano blokiraju, te kad se uz sve ovo uzme u obzir i razne pritiske koje je SAD vršio na zemlje koje nisu međunarodno priznale Kosovo, postaje jasno zašto su Amerikanci – kao najveći saveznici ove mlade zemlje – procijenili da u ovom trenutku njihova moć u UNESCO-u nije dovoljno velika da osigura primanje Kosova.
Zašto je onda Thaçi uporno inzistirao na tome da Kosovo odmah uđe u UNESCO? Kosovski predsjednički izbori spremaju se za proljeće 2016. godine, a s obzirom na njegovu davnu najavu predsjedničke kandidature, očekivao je da će kao ministar vanjskih poslova na ovoj temi ostvariti diplomatski uspjeh koji će mu nekoliko mjeseci kasnije osigurati pobjedu na predsjedničkim izborima. Istovremeno je svojom upornošću pokušavao međunarodne faktore dovesti pred gotov čin usprkos pritiscima i upozorenjima da se ne radi o povoljnom trenutku za Kosovo.
Dvorske igre
No postoji još jedan veći, interni problem Demokratske stranke Kosova (PDK), najveće stranke u zemlji koju predvodi Hashim Thaçi. Prvi potpredsjednik PDK-a i predsjednik kosovskog parlamenta Kadri Veseli, priča se, ulaže sve svoje napore kako bi učinio Thaçija predsjednikom, no ne s altruističkim ciljem. Takav razvoj događaja omogućio bi Veseliju preuzimanje čelništva nad PDK-om, a potom, računica glasi, na sljedećim izborima, vjerojatno i pozicije premijera Kosova.
Kadri Veseli je za vrijeme rata i narednih deset godina nakon njega vodio obavještajnu službu prvo Oslobodilačke vojske Kosova (UÇK), a zatim i PDK-a koji je nastao iz te oružane grupe. Opozicija i različiti međunarodni izvještaji optuživali su Veselija za razna kriminalna djela – ucjene, korupciju, reketarenje pa čak i ubojstvo… Do prije dvije godine, Veseli je bio smatran Thaçijevom desnom rukom i stranačkom sivom eminencijom, no čini se da su otad njegove ambicije dodatno narasle te je on trenutno Thaçijev najveći konkurent. A kako javlja nekoliko kosovskih medija, upravo je Veseli vršio najveći utjecaj na Thaçija da požuri s kandidaturom Kosova za UNESCO, bez prave diskusije o tome sa saveznicima.
Thaçiju međutim ovakva rošada zapravo ne odgovara jer bi nakon pet godina na poziciji predsjednika, što je tek ceremonijalna i simbolička funkcija, teško povratio mjesto predsjednika stranke, a znatno bi oslabila i njegova politička moć u zemlji. Radi neuspjelog pokušaja učlanjenja Kosova u UNESCO, opozicija je tražila Thaçijevu ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova, no on je te zahtjeve odbio zaključivši kako su događaji od 9. novembra zapravo pobjeda za Kosovo!
Upitne koristi
Situacija podsjeća na jedno od najpoznatijih djela albanske književnosti, roman Uspon i pad druga Zyla renomiranog književnika Dritëra Agollija. Danas bi se lako moglo zamisliti sličan roman pod naslovom Uspon i pad gospodina Hashima. No dok je drug Zylo servilni birokrat socijalističkog perioda Albanije koji se, premda je diletant, neprestano uspinje u hijerarhiji zbog svoje lojalnosti birokratima Politbiroa (koji su naposljetku uzrokovali i njegov pad), naš gospodin Hashim, također diletant, svoj karijerni uspon duguje lojalnosti birokratima međunarodnih agencija, kako se čini istima onima koji će u konačnici dovesti do njegovog vjerojatnog pada.
No kako, s druge strane, objasniti djelovanje Srbije i njezina nastojanja blokiranja kosovskog pristupa UNESCO-u? Ovom blokadom Srbija je prekršila Briselski sporazum iz aprila 2013. godine kojeg su potpisali ministri vanjskih poslova dviju zemalja – Thaçi i Ivica Dačić. Briselskim sporazumom je između ostalog dogovoreno da Srbija neće sprječavati pridruživanje Kosova međunarodnim organizacijama. Ipak, neumorni pokušaji Srbije da negira realnost Kosovske neovisnosti, igrajući na kartu nacionalizma, primarno služi srpskoj političkoj eliti da baveći se nacionalizmom prikrije unutarnje socio-ekonomske probleme srbijanskog društva i svoju odgovornost za njih.
U konačnici, da li je uopće primanje Kosova u UNESCO toliko važno pitanje? Ako pogledamo dalje od estetike i “poboljšanja slike Kosova u svijetu”, koliko osobno mogu zaključiti, članstvo Kosova u ovoj organizaciji ne bi imalo nikakvu realnu vrijednost. Promatranjem iskustava susjednih zemalja, a posebno s obzirom na albanske kulturne lokalitete koji se nalaze na popisu UNESCO-a, čini se da uvrštavanje građevina na tu listu ne rezultira nikakvim konkretnim pozitivnim pomacima u očuvanju kulturne baštine tih zemalja.
Potisnuti pravi problemi
Ne zaboravimo pritom ono osnovno: stvarni kosovski problemi su primarno ekonomske prirode. Stomak naroda sitim ne čini kulturna baština. Jedan od slogana pariške generacije šezdesetosmaša kaže da “strukture ne izlaze na ulice”, a kultura je kao dio društveno-političke superstrukture određena njenom ekonomskom bazom. Dokle god živimo u društvenim odnosima koji počivaju na ekonomskoj eksploataciji, svaki pokušaj parcijalnog rješavanja pojedinačnih kulturnih problema neće rezultirati nikakvim učinkovitim rješenjima. Kosovo je država s najmlađom populacijom u Europi i istovremeno najsiromašnija europska zemlja. Polovica kosovske populacije je nezaposlena, a među mladima, nezaposleno je dvije trećine ljudi.
Više od 45% stanovnika živi u siromaštvu, a čak 15 do 20% stanovnika jedva preživljava u uvjetima ekstremnog siromaštva s manje od 0,9 eura na dan. Sve tvornice su zatvorene, poljoprivreda je usahnula, obrazovanje je degenerirano a sindikati su mrtvi. Što je još gore, ni procjene za budućnost nisu nimalo pozitivne. Kad god nam se učini da vidimo svjetlo na kraju tunela, ispostavi se da se radi o još jednom vlaku koji ide ravno na nas. Nedavni sukobi između bivših zapovjednika UÇK, onih na vlasti, i onih u opoziciji, optuženih za razna kriminalna djela, između ostalog i korupciju, ponovno su povećali frustracije običnih ljudi trenutnim političkim sistemom i naglasili potrebu za novom političkom alternativom – za onom vrstom nade koju je Siriza, makar privremeno, prije godinu dana, značila grčkom narodu.
Sagledavši probleme važnije od UNESCO-a, i promatrajući ljude koji kontinuirano gube nadu i vjeru u sve postojeće političke opcije, shvatiš da se sva rasprava oko ove organizacije zapravo svodi na puno vike ni za što.
S engleskog prevela Andrea Milat