Jučerašnje tursko obaranje ruskog bombardera na tursko-sirijskoj granici predstavlja najozbiljniji oružani incident između Rusije i NATO-a još od četrdesetih godina prošlog stoljeća. Posljednjih 25 godina obje su strane bivše blokovske podjele nastavile poštivati hladnoratovsko pravilo po kojem izbjegavaju izravne sukobe što bi mogli dovesti do globalnog sukoba. Naime, s obzirom na vlastite pretenzije na povratak statusa svjetske sile, Rusija je obavezna reagirati na napad na svoje oružane snage. Napad na tursku vojsku bi s druge strane obavezao sve članice NATO-a da se uključe u konflikt s Rusijom, drugom vojnom silom svijeta.
Ne čudi stoga što je jučerašnji incident izazvao pravu diplomatsku paniku. Dok je ruska strana uvrijeđeno protestirala, Turska je svoje saveznike podsjetila na njihove obaveze. Reakcija zemalja Zapada ipak su bile rezerviranije, u nastojanju da izbjegnu eskalaciju s potencijalno katastrofalnim posljedicama. Najoštriji je bio njemački vicekancelar Sigmar Gabriel koji je Tursku nazvao “nepredvidivim akterom”. Turska se pak branila tvrdnjom kako nije znala da je riječ o ruskom avionu, te kako je bila obavezna štititi vlastiti zračni prostor. Pitanje prelaska turske granice (koje ruska strana demantira) tako je postalo glavni argument kojim se posljedice incidenta nastoje sanirati.
Nerazmrsiva terenska križaljka
No ako će Turska pod pritiskom svojih saveznika inzistirati na tome da je riječ tek o nesporazumu, a ne o namjernom rušenju ruskog aviona, nekoliko činjenica budi opravdanu sumnju u ovu interpretaciju. Srušeni ruski bombarder naime bio je u akciji koja je pripremala teren za ofanzivu vojske sirijskog režima u pokrajini Latakiji. To područje trenutno je pod kontrolom jedinica etničkih Turkmena, koji uživaju zaštitu turske vojske, ali djeluju u sastavu saveza Džajiš al-Fatah koji predvode vehabijske grupe, između ostalih i sirijski ogranak al-Kaide. Turski su mediji danima prije rušenja aviona vodili kampanju pozivajući na zaštitu etničkih Turkmena u Siriji od ruske i sirijske agresije.
Dok će se posljedice jučerašnjeg incidenta s vremenom vjerojatno ipak diplomatski sanirati, to neće riješiti eksplozivnu situaciju u Siriji u kojoj različite sile, čak i savezničke, podupiru suprotstavljene strane. Turska naime ustraje na potpori vehabijskim grupama koje su glavni cilj ruskih napada, ali i onih koje provode SAD i Francuska. Istodobno, zapadne sile ostaju formalni saveznik Turske iako SAD podupire i kurdske snage koje Turska izravno napada, dok Francuska pristaje na prešutnu suradnju s režimom Bašara al-Asada čije je pak rušenje glavni proklamirani cilj Turske u Siriji.
Odnosi između sila u ovoj nerazmrsivoj križaljci i dalje će ostati glavni predmet pažnje svjetske javnosti dok će lokalno stanovništva, bilo na područjima pod kurdskom, Asadovom ili vehabijskom kontrolom, ostati glavna (iako nevidljiva) žrtva vojno-diplomatskih igrica pretendenata na poziciju svjetske sile.